Bila sam neformalna njegovateljica, jedna od pola milijuna u Hrvatskoj

Kad je mama oboljela, to je za čitavu obitelj bio veliki šok. Dijagnoza nije bila dobra – karcinom endometrija. Liječnica je rekla da će biti potrebna operacija, a potom i nekoliko tura kemoterapije i zračenja. Mama je dobro podnijela operaciju, pa i kemoterapiju, no posljedice zračenja bile su teške.

Sestra i ja preuzele smo brigu o njoj; donosile joj hranu, prale, čistile, tješile. Usput smo preuzele brigu i o tati jer, prije svoje bolesti, o njemu se brinula mama. On je pripadao onoj generaciji muškaraca koji smatraju da kućanski poslovi nemaju veze s njima pa je tako mama uvijek bila ta koja je kuhala, čistila, brinula o kućanstvu bez njegovog prevelikog uplitanja. Bio je to težak period ispunjen stalnim odlascima k roditeljima, ponekad i više puta dnevno, zatim vožnja na terapije, briga o obrocima, uzimanje lijekova, davanje injekcija.

Mama je umrla u veljači 2021. godine i tata je ostao sam. Briga o mami značila je prije svega fizičku brigu o njoj i njezinoj bolesti jer mama se kroz čitavo to vrijeme psihički jako dobro držala. No kad je umrla, briga za tatu bila je na neki način čak i teža. Bez obzira na to što nije imao neku fizičku bolest, strašno je patio sad kad je, valjda po prvi puta u životu, ostao sam. A prave pomoći i utjehe nije bilo.

Nakon posla odmah bih trčala tati, pokušala ga zabaviti, donosila bih mu hranu, a onda brzo kući i nastavak brige o tada još jako malom djetetu. A sutra ispočetka: posao, tata, ručak, dijete…

Tati je u jednom trenutku pozlilo pa je na nekoliko dana završio u bolnici. Sestra i ja razmišljale smo koliko ćemo dugo još moći brinuti o njemu. Je li došlo vrijeme za odlazak u dom? No bilo nam je jasno da tata to ne bi podnio. Mama je bila prilagodljiva, ali njemu bi odlazak u dom predstavljao najgori užas koji može zamisliti. Gori čak i od užasa u kojem se našao nakon mamine smrti.

Tako smo sestra i ja nastavile brinuti o njemu. Trčanje k njemu nakon posla, terapije, ručkovi i tješenja pa onda povratak kući, briga o vlastitom kućanstvu, djeci – tako su nam izgledali dani.

Sendvič generacija

Čitavo to vrijeme, još od prve mamine dijagnoze, osjećala sam se kao da sam u nekakvog groznom sendviču, stisnuta između brige za stare i bolesne roditelje i brige za svoje malo dijete. Kasnije sam saznala da se ta nezavidna situacija upravo tako i zove. To je takozvana sendvič generacija koja brine o svojim bolesnim roditeljima, a istovremeno i o maloj djeci. Pri tome za sebe uopće nema ni vremena, a ni energije.

Različiti ljudi na stres različito reagiraju. U tom periodu kao da sam se prebacila na nekakav automatski način rada; trudila sam se ne razmišljati i ne analizirati previše. Samo sam obavljala zadatke po redu, onako kako su dolazili. Gasila sam jednu vatru i dočekivala drugu.

No kad je tata umro, deset mjeseci nakon mame, sve me poklopilo. Autopilot se ugasio, ostale su samo praznina i tuga. Tek tad je moglo početi žalovanje za obolje roditelja i tek tada sam mogla početi analizirati što se u čitavom tom procesu dogodilo sa mnom. Također, razmišljala sam o tome što bi bilo da ja ili sestra nismo mogle brinuti o svojim roditeljima, da smo živjele u drugom gradu ili čak drugim državama, da to sve skupa nismo mogle izdržati financijski ili psihički?

Tada sam na internetu prvi put došla u doticaj s pojmom neformalnog njegovatelja. Upravo to smo sestra i ja bile svojim roditeljima skoro dvije godine. Također sam doznala da takvih ljudi u Hrvatskoj ima oko pola milijuna i da bez njih društvo uopće ne bi funkcioniralo.

Tko su neformalni njegovatelji?

Neformalni njegovatelji su osobe koje neplaćeno pomažu članovima obitelji, susjedima ili prijateljima s kroničnim bolestima, invaliditetom ili dugoročnom potrebom za skrbi, izvan formalnih sustava i zapošljavanja. Iako nema preciznih nacionalnih podataka, procjenjuje se da u Hrvatskoj ima oko 460.000 neformalnih njegovatelja, a to je otprilike 10 posto populacije.

Prema nekim procjenama, 2016. godine u Hrvatskoj je 532.633 osoba pružalo neformalnu skrb gotovo 16 sati tjedno. Ukupna ekonomska vrijednost te skrbi procijenjena je na 1,57 milijardi eura godišnje. No riječ je o širem problemu. U Europskoj uniji oko 52 milijuna ljudi (14,4 posto populacije dobi od 18 do 74 godine) svaki tjedan pruža neformalnu dugoročnu skrb. To je čak 80 posto ukupnog broja osoba koje nekome pružaju skrb i njegu. Neformalni njegovatelji su, zapravo, uglavnom njegovateljice. Naime, u Europskoj uniji 60 posto neformalnih njegovatelja čine žene, a u Hrvatskoj je taj postotak čak 68.

Neformalni njegovatelji trebaju pomoć

“Dnevne aktivnosti u kojima njegovatelji najčešće pomažu su: kupovina, pripremanje hrane, pranje posuđa i pospremanje stana, zatim aktivnosti vezane uz higijenu starije osobe”, kaže dr. sc. Silvija Rusac s Pravnog fakulteta u Zagrebu koja se s ovom temom znanstveno bavila kroz istraživanje “Profil neformalnih njegovatelja starijih osoba u gradu Zagrebu” (Štambuk, Rusac, Skokandić, 2018.)

Prof. Rusac tako kaže da trajanje dnevne njege u 44 posto slučajeva iznosi 4 sata dnevno, a kada se mjeri dužina pružanja skrbi, ona je najčešće, u 44,1 posto slučajeva, od jedne do četiri godine. No pomoć je često potrebna i onima koji pomoć pružaju, dakle njegovateljima.

“Njegovateljima je najčešće potrebna pomoć u kupanju, dizanju oboljele osobe iz kreveta, pripremanju hrane, pranju posuđa, pospremanju stana. Njegovatelji ističu da im je potrebna dodatna pomoć fizioterapeuta (32 posto), doplatak za pomoć i njegu (29 posto), pomoć i njega u kući (28,1 posto), jednokratna novčana pomoć (23,9 posto), patronažna sestra (22,7 posto), dok 18 posto ispitanika ističe potrebu za stacionarom”, kaže Rusac.

“Bez neformalnih njegovatelja sustav skrbi bi se urušio”

Uz sve navedeno, nije pretjerano reći da društvo ovisi o neformalnim njegovateljima. Naime, da njih nema, jednostavno ne bi imao tko brinuti o svima onima kojima je pomoć potrebna. “Da ih nema, sustav skrbi bi se brzo urušio. Država trenutačno nema dovoljno kapaciteta koji bi u potpunosti nadomjestili njihovu ulogu, a nema niti razvijenu strategiju”, dodaje moja sugovornica.

Uz to, navodi, došlo bi do preopterećenja institucija, povećanje institucionalizacije, zdravstveni sustav bio bi pod pritiskom. Došlo bi do povećanja socijalne isključenosti i općenito rasta troškova za državu koja bi morala značajno povećati izdvajanja za institucionalnu skrb, kućne posjete i formalne njegovatelje. Unatoč toj nezamjenjivosti, društvo je vrlo slabo senzibilizirano na probleme neformalnih njegovatelja.

“Njihova uloga ostaje nevidljiva, nedovoljno priznata, a javnost i institucije ignoriraju njihove probleme. Još uvijek je u našem društvu kultura skrbi obilježena stavom da je briga o starijima ‘dužnost obitelji’. Dominira stav da se radi o privatnoj stvari, dok javne politike i mediji ne pružaju dovoljno prostora ni podrške ovoj skupini. Da bi se to promijenilo, potrebna je politička volja, medijska vidljivost i edukacija te senzibilizacija javnosti. Također, ne postoji sustavni registar pa se problemi njegovatelja banaliziraju ili prešućuju, a neformalna skrb se normalizira”, kaže profesorica Rusac.

Zbog svega navedenog, u sljedećih ćemo nekoliko tjedana više prostora na našem portalu dati upravo neformalnim njegovateljima i problemima s kojima se susreću. Ako ste i sami neformalni njegovatelj i brinete o članu svoje obitelji ili prijatelju, javite nam se sa svojim iskustvima i zapažanjima.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.