Još 1970-ih Paul i Ellen Eggers volontirali su u Maleziji preko američkog Mirovnog korpusa. To iskustvo ostavilo je snažan dojam na njih, pa su se desetljećima kasnije, dok su se pripremali za mirovinu s pozicija sveučilišnih profesora, odlučili tamo vratiti. Ellen, koja danas ima 70 godina, za Business Insider je kazala kako ju je na tu odluku potaknuo članak u časopisu Forbes o ljudima koji u mirovini sele u inozemstvo.
Za jedno od najpopularnijih i najpovoljnijih mjesta za život glasio je Penang u Maleziji. Kako su kroz godine povremeno putovali u taj kraj i nisu zaboravili koliko im se svidjelo, 2015. su ondje proveli pet tjedana kako bi se uvjerili je li to pravo mjesto za sljedeće poglavlje njihova života.
“Kad smo tek došli u Penang nismo ga poznavali, ali svidjelo nam se ono što smo vidjeli, pa nam je to olakšalo odluku. Uvidjeli smo da bi nam mirovine i novac od prodaje imovine ondje omogućili puno bolji život. Nismo se bojali riskirati”, kaže Paul.
Kad je došlo vrijeme za konačni odlazak u mirovinu, nisu oklijevali. “Odmah smo prodali sve što smo imali, uključujući kuću, dva automobila, namještaj i stotine knjiga koje smo darovali sveučilištu na kojem smo radili”, otkrivaju.
Sedam godina kasnije
Danas, sedam godina nakon preseljenja, žive u trećem stanu u Penangu, u koji su se uselili prije osam mjeseci. “Stan uz more dolazi s mogućnošću korištenja teretane, bazena i teniskih terena, a nalazi se blizu trgovina i zdravstvenih klinika. Glavni grad regije, Georgetown, udaljen je tek 15 minuta vožnje. Iskreno, jako nam se sviđa ideja da ništa ne posjedujemo, ni kuću, ni auto. To je vrlo oslobađajuće, ne biste vjerovali. Stoput nam je bolje nego što bi nam bilo da smo ostali”, kaže Ellen.
Otkrila je da njihova ukupna mjesečna potrošnja, uključujući najam, iznosi oko 12.000 ringgita (otprilike 2.500 eura). To im pokrivaju dvije mirovine i novac od prodaje imovine i iako ne paze na svaki eurocent, kažu da pažljivo prate prihode i troškove.
Obitelj u šoku zbog odluke
Selidba na drugi kraj svijeta iznenadila je njihove prijatelje i obitelj (neki su ih smatrali ludima, a neki to misle i danas), odluku su im olakšale okolnosti poput činjenice da nemaju djecu. “Vjerojatno bi bilo teže da imamo djecu i unuke, iako ih imaju i mnogi naši prijatelji koji su baš poput nas u mirovini došli u Maleziju, a uspješno usklađuju posjete”, kaže Ellen.
Za boravak im je potrebna vize MM2H (Malaysia My Second Home), programa pokrenutog 2002. godine kako bi privukao strane umirovljenike. Novi uvjeti programa, uvedeni 2024., donijeli su strože financijske zahtjeve i obvezu kupnje nekretnine, no kako su njih dvoje vize dobili ranije, te obveze se ne odnose na njih pa nisu morali kupovati stan.
Štede, ali zato putuju
Prije preseljenja u SAD-u imali su kuću od oko 185 kvadrata u podnožju Sierra Nevade, koju su prodali za 270.000 eura. Zahvaljujući nižim troškovima života u Maleziji, danas si mogu priuštiti i putovanja. “Nedavno smo se vratili s krstarenja po Norveškoj. Penang ima međunarodnu zračnu luku, što nam omogućuje jednostavan odlazak u druge dijelove regije i svijeta, uključujući Australiju i Novi Zeland. Malezija je jako dostupna, ne samo za jugoistočnu Aziju, već i za Europu. Budući da ovdje štedimo, možemo si priuštiti više putovanja”, objašnjava Ellen.
Iako govore malajski jezik, Paul ističe da se u Penangu može sasvim dobro funkcionirati i samo s engleskim. Ipak, postoji jedna stvar na koju bi svi koji razmišljaju o sličnom potezu trebali obratiti pozornost, a to je klima. “Mnoge iznenadi tropska vrućina i ne shvate odmah koliko je važno paziti kad se izlazi na sunce i na hidrataciju”, upozorava Ellen.
Nakon godina provedenih ondje, Penang im je postao pravi dom; Paul ističe da su vrlo upoznati s malezijskim načinom života, jezikom i običajima, a Ellen dodaje kako vole baš ono što je drugačije: hranu, prirodu, klimu, ljubaznost Malezijaca i, naravno, činjenicu da nema snijega.
