Ni ja kćeri neću ostaviti svoju kuću, dobila je puno više: dobru majku

Čitateljica Vesna, potaknuta burnim reakcijama na pismo objavljeno u rubrici Draga Ksenija, a u kojem je jedna majka opisala da joj je kći zamjerila što neće dobiti cijelo nasljedstvo, odlučila je reagirati. Njezino pismo objavljujemo u cijelosti, uz manje uredničke intervencije.

Čitala sam pismo gospođe koja je odlučila kuću i vikendicu ostaviti časnim sestrama, a ne kćeri kojoj je ranije kupila stan. Rastužili su me komentari koji su uslijedili. Toliko gorčine, divljaštva i prostaštva da se čovjek zapita: zar je ovo postalo normalno? Ljudi danas javno pišu najgore gadosti kao da govore “dobar dan”. Gdje je nestao sram?

Nije ni čudo da se svijet raspada kad žene u šezdesetim i sedamdesetim godinama života promatraju kvalitetu roditelja kroz nekretnine i računaju tko je kakva majka po tome hoće li ostaviti kvadrate ili neće. Ja ne bih htjela takve ljude imati u svojoj blizini niti u svom obiteljskom krugu. Osjećala sam se prljavo dok sam čitala te komentare.

Da, gospođe drage, ja sam jedna od onih koja neće ostaviti kćeri ništa osim uspomena. Suprug i ja odlučili smo kuću darovati u humanitarne svrhe. Ne opravdavamo se nikome i niti nas zanima što biste vi učinili s našom nekretninom. To smo rekli i kćeri. Nismo joj dali mogućnost izbora niti smo je pitali što ona misli o tome. A ona nas i dalje voli jer zna da smo joj dali ono što roditelji trebaju dati: ljubav, podršku, znanje i krila s kojima danas slobodno leti kamo ju je volja.

Naša kći nikada od nas nije očekivala ni stan ni kuću ni automobil ni zemlju ni bankovni račun. Ne znam kako ste vi odgojile svoju djecu, ali za moje dijete to bi bilo prostački i nedostojno. Mislim li da sam bolja majka od vas? O da! Nemam razloga to prešutjeti. Loše roditelje ne mogu popraviti ni novac ni cigle koje ostavljaju djeci. Sad ću vam objasniti zašto.

Naša kći je oduvijek bila razumna i talentirana. Poticali smo je da bude stabilna i da zna što hoće. Mislili smo da će krenuti našim putem, da će upisati gimnaziju, potom fakultet, možda i doktorat, ali ona je odabrala drukčije. Umjesto gimnazije upisala je ugostiteljsku školu. Podržali smo je. Umjesto fakulteta sama je pronašla praksu u Francuskoj. Podržali smo je. Radila je u Italiji i Engleskoj, usavršavala se u svom zanatu i postala vrhunska u onome što radi. Bili smo uz nju svaki put kada je pala, posrnula, posumnjala u sebe, kada joj je bilo teško. Ohrabrivali smo je da ostane vjerna sebi. Dobar roditelj ne živi za cigle i zidove, nego za to da mu dijete izraste u svog čovjeka.

Naša kći nije uzela ni kune od nas nakon srednje škole. Nije nas odbacila ni kada smo joj rekli da neće dobiti kuću u nasljedstvo. Jer zna da je dobila puno više. Zna da smo joj pokazali svijet prije nego je sama u njega zakoračila. Naučili smo je da nije dovoljno jesti, piti, ići na posao i roditi djecu. Naučili smo je da ljudska egzistencija u punom smislu traži više; da mora misliti, osjetiti, vidjeti, spoznavati. I ona je to shvatila.

Naša divna kći je svoj čovjek, iako nije ono što smo očekivali da će biti. Usudila bih se reći da je i bolja od toga. I uvijek je tu uz roditelje koji joj neće ostaviti ni kuću ni novac. Sve to si može zaraditi sama jer je vrijedna i sposobna.

Zato me jeza hvata kad čitam komentare žena koje bez trunke srama pišu da bi se odrekle majke ako im ne ostavi nekretninu. Kako to može napisati odrasla osoba? Užasavam se te ravnodušne bešćutnosti, tog prostaštva i egzistencijalne niskosti koja se prosipa javno, kao da se razgovara o vremenskoj prognozi. Ježim se tog otrova koji ljudi danas bez zazora izbacuju na javnim mjestima kao da se olakšavaju u nužniku sa staklenim zidovima, pred svima i bez imalo srama.

I pitam se: ako je to postalo uobičajeno, što nas tek čeka? Kakva vremena dolaze? Ili su već došla s obzirom na sve što se događa oko nas? Radi vlastitog duševnog mira više neću pratiti vašu Facebook stranicu.