‘Sa 630 eura mirovine živim super, laže tko kaže da to nije dosta!’

Priče umirovljenica Dijane i Slavice, koje su otvoreno govorile o svojim troškovima od 1.800 i više od 2.000 eura mjesečno, potaknule su mnoge umirovljenike da nam se jave. Mnogi od njih su razumjeli da se ne radi o luksuzu nego o normalnom životu koji si ove žene osiguravaju radom u mirovini.

No drugi poručuju da bi spomenute umirovljenice trebale živjeti skromno, pa i siromašno, poput njih. Kao da je siromaštvo samo po sebi vrlina, a ne situacija u kojoj se osoba protiv svoje volje nađe. Trebaju se, poručuju, odreći i lijepih stvari i knjiga i Netflixa i ljetovanja i pretplata na časopise – jer je to, objašnjavaju, veliki luksuz i “uvreda za one koji imaju manje”. Treći im zamjeraju što rade u mirovini kako bi si priskrbile viši standard. Zašto? Teško je to razumjeti.

“Gospođa koja kaže da živi s 1.800 eura mirovine bez luksuza laže koliko je teška”, komentirao nam je Vićenco, stolar koji se umirovio nakon 40 godina staža. “Imam mirovinu 630 eura. Imam svoj stan, plaćam sve režije, internet, mobitel. Nisam gladan, imam 105 kila, svaki dan sam u gradu dva puta na kavici i imam sve to od moje mirovine”, povjerava nam Vićenco.

“Putujem jednom tjedno u drugi grad na bazene. Pitam je: kako može toliko lagati? Fuj!” bijesno kaže ovaj umirovljenik koji svoje potrebe svodi na kalorijski suficit i kupanje u gradskom bazenu.

“Gospođe bi trebale naći sreću u malim stvarima’

Slično misli i Ana koja sa suprugom dijeli zajednički prihod od 900 eura. “Mislim da je gospođa debelo pretjerala. Teško je, ali preživljavamo mirne obiteljske dane. Malo u vlastitom vrtu, malo u centrima na akciji, ali nismo ni žedni ni gladni. Da je više, svakako bi bilo bolje, ali za što se nema, za tim se i ne žali.”

Za Anu je knjiga, frizura, kazalište ili povremeni odlazak u restoran luksuz pa bi se, savjetuje, umirovljenice koje rade da bi si priuštile normalan život trebale ugledati u nju. “Život može biti lijep i bez luksuza bez kojeg mnogi ne mogu. Pozdrav gospođi i neka si nađe radost i sreću u malim stvarima.” Zašto bi to trebale učiniti, teško je odgonetnuti.

Kupuje sitnice preko interneta

Dunja, 75-godišnjakinja sa 560 eura mirovine svoj skroman budžet, kaže nam, troši pažljivo. “Odjeću kupujem u second hand shopu, obuću na akcijama. Ne idem u kino, kazalište, na more, na izlete. Sama svake četiri godine ofarbam stan, a sin mi kupi na rate aparaturu koja se pokvari”, nabraja.

Dunja dodaje da je njezin život daleko od luksuza, ali da ga ipak nastoji uljepšati sitnicama. “Sada preko Temua kupim neke sitnice da uljepšam dom. Imam cvijeće u teglama, vaze s divljim cvijećem s livada. Fali mi samo društvo, jer godine čine svoje i dosta meni dragih ljudi je u domu ili slabije pokretno. Jedini posebni izdatak mi je 38 eura za jogu i toga se ne odričem jer pridonosi boljoj kondiciji, druženju i smijehu. Nije tako strašno imati malo i živjeti skromno, ali je teško i bolno biti sam.”

“Ljetovanje je luksuz”

Na tom tragu je i Klara, 64-godišnja umirovljenica. “Svi smo različiti. Za nekog je nešto luksuz, za nekog nije. Već 20 godina ne dajem nikome da mi farba zidove. Nikom ne kupujem darove, ne idem u kafiće. To mi je bacanje novca. Garderobe sam kupila za deset godina unaprijed, klasične koja mi stoji, a ne moderne. Frizera ne posjećujem, sama se farbam 35 godina. Kupujem kvalitetno da duže traje. Hrana je važna, zdrava prehrana i vitamini. Klima ljeti, plinsko grijanje zimi, a hrana za mačku nije skupa.”

Klara, čitamo to iz njenih riječi, smatra da mnoge stvari koje se u javnosti doživljavaju kao normalne zapravo spadaju u luksuz. “Nikad ne idem na zimovanja niti bih platila skupo ljetovanje. Imam pola manje od one žene, ali dobro je.” Mi bismo dodali – samo da nije gore jer je to, čini se, mantra i utjeha siromašnog hrvatskog umirovljenika.

Što bi bilo da ne lažemo sebi?

Iz pristiglih pisama jasno je kako se linija između oskudnog, skromnog i normalnog života često povlači na temelju osobnih iskustava i vlastitih prioriteta. Ako ja živim s 300 eura, tebi je 400 u vrh glave! Ako ja ne idem na frizuru, ni tebi ne treba frizer. Ako ja ne čitam, zašto bi ti čitao? Na kraju, nameće se pitanje: gdje prestaje skromnost, a počinje luksuz? Ili: što je istina, a što samozavaravanje koje nam pomaže da preživimo dan?

Prema podacima HZMO-a prosječna starosna mirovina od 654,63 eura pokriva tek 45,33 posto neto plaće. Istovremeno, cijene hrane lete u nebo. Samcu je samo da ne umre od gladi nužno potrošiti 270 eura mjesečno na hranu i higijenu, izračunao je portal Koliko.HR u suradnji s Hrvatskom udrugom za zaštitu potrošača. Što bi bilo s nama da sami sebi ne lažemo da su drugi rasipni, samo zato što ne žive siromašno poput nas?