Brojni roditelji u starijoj dobi pitaju se jesu li pogriješili što su uložili životnu energiju u djecu koja su, kada su odrasla, otišla svojim putem i zaboravila na njih. Takva razmišljanja nisu rijetka i nisu neobična, pogotovo nisu razlog za posramljivanje. Naša čitateljica Sonja odlučila je zato podijeliti svoje iskustvo koje se može sliti u dvije riječi: razočaranje kćerima.
“Moram priznati da se u zadnje vrijeme sve češće suočavam s takvim razmišljanjem, a vidim da i moj suprug dijeli isto mišljenje. Naime, mi smo svoje kćeri željeli, nisu nam se ‘dogodile’. Dali smo im sve u životu: sretno djetinjstvo bez fizičkog kažnjavanja, slobodne aktivnosti koje su same birale, školovanje, brigu kada su bile bolesne. Godine odricanja da bi one imale što bezbrižnije djetinjstvo. Primale su ljubav ne samo od nas, nego i od djedova i baka.”
Ipak, djeca su, dodaje, odlučila sreću potražiti u inozemstvu gdje i danas žive sa svojim muževima i djecom. “Potpuno zaboravile na nas. Jedva da ih viđamo. S unucima nemamo nikakvu emocionalnu vezu; nama su oni stranci, kao i mi njima. A kćeri, ako i dođu u Hrvatsku, dođu zbog prijatelja, a nama i jedinoj živoj baki jave se tek usput. Starija je čak izjavila da nema interesa dolaziti u Hrvatsku.”
Gospođa Sonja zato kaže da se svakodnevno pita za što se je odricala gotovo svega punih 25 godina. “Djeca koštaju i emotivno i financijski, a na kraju, sada pred mirovinom, suočavam se s neugodnom istinom: nemam nikoga da mi pomogne u starosti. Suprug i ja radimo sve sami, a ono što ne možemo, plaćamo drugima.”
Prije tri godine pala je uslijed čega je zadovila višestruke lomove. Kćeri joj nisu došle pomoći, iako su obje po struci medicinske sestre. “Doslovno sam šest tjedana bila prikovana za krevet, od šest ujutro do pet popodne, bez vode, hrane i zahoda-a, dok suprug ne bi došao s posla.”
“Oboje smo duboko razočarani njima. Nemamo pojma zašto su se tako otuđile, a i ono malo telefonskih razgovora koje vodimo, svodimo na općenite stvari jer se bojimo da nas ne odbace još više. Ne tražimo od njih da nas uzdržavaju jer smo se pobrinuli za sebe. Ali ne primamo ono što smo mi osjećali prema svojim precima; zahvalnost, poštovanje i brigu. A to boli”, navodi Sonja.
Zato, kaže, ne treba osuđivati ljude koji se ne odluče imati djecu. “Nažalost, današnje generacije su generacije razmažene djece koja, zbog obilja koje imaju u svojim životima, razvijaju nezahvalnost i nepoštovanje. Naučeni su dobiti sve odmah, za ništa se sami ne trude kao naši preci i mi, sve očekuju da im se servira na pladnju”, zaključuje Sonja.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
