Što znači biti dobra baka ili djed ako pitate dijete, a ne odrasle

U vremenu kad se mladost slavi kao glamurozna, a mudrost starijih često zanemaruje, lako je pomisliti da su bake i djedovi samo simpatične figure u pozadini djetetova života. No, istraživanja i stvarna iskustva pokazuju sasvim suprotno. Pravi odnos s bakom i djedom ne svodi se samo na puko čuvanje; on gradi snažan oslonac i osjećaj pripadnosti koji dijete nosi u odraslu dob, zajedno sa samopouzdanjem i jasnoćom vlastitog identiteta.

Kad zamišljamo bliske odnose unuka i bake ili djeda, često pomislimo na blagdane, noćenja ili poklone, no iako su to dijelovi slike, srž veze leži u dosljednosti i emocionalnom usklađivanju. Zato danas ne donosimo popis aktivnosti ni generičke savjete, već ukazujemo na suptilne obrasce, mikrointerakcije i svakodnevne izbore s trajnim učinkom. O tome za DMNews više piše bivša profesorica Bernadette Donovan, danas autorica tema o međugeneracijskim odnosima.

Navike koje grade neraskidive veze

Iako se često kaže da su djeca “poput plastelina”, bake i djedovi koji ostavljaju najdublji trag ne oblikuju dijete, oni ga prate i promatraju. Umjesto da ga pokušavaju mijenjati, s toplinom, prihvaćanjem i znatiželjom odražavaju djetetovu pravu prirodu i osobnost. Poštuju djetetove osjećaje i spremnost. Ne forsiraju nježnost, savjete ni razgovore. Strpljivi su i upravo tim čekanjem stvaraju prostor sigurnosti i povjerenja.

Baka i djed koje djeca vole ostaju postojani tijekom oluja u roditeljskom gnijezdu. Kada je mama izbezumljena ili tata strog, baka ili djed postaju mirna luka u kojoj nema osude ni uplitanja, a uvijek se mogu skloniti.

Dobri baka i djed dijele priče, a ne lekcije. Njihova mudrost ne dolazi kroz pravila, nego kroz iskustvo i pripovijedanje koje oplemenjuje. Dosljedno su prisutni, čak i kad fizički nisu blizu. Njihova blizina živi u pozivima, razglednicama, mirisima, uspomenama, svim onim malim stvarima koje se pamte zauvijek.

Oni njeguju rituale, od “naše” pjesme do posebnih doručaka s palačinkama. Ti trenuci postaju emotivne prečice do osjećaja pripadnosti. Ove navike nisu glasne ni nametljive. No baš takve, tihe i postojane, duboko oblikuju unutarnji svijet djeteta i to za cijeli život.

Zašto je ovo danas važnije nego ikad

Današnja kultura roditeljstva opsjednuta je napretkom. Tečajevi za poticanje razvoja, ograničenja u korištenju ekrana, pažljivo birane Montessori igračke, sve je podređeno maksimalnoj učinkovitosti i djetetovom razvoju.

No, u toj utrci često se izgubi ono najvažnije: potreba za bezuvjetnom povezanošću. Za mnogu djecu, bake i djedovi ostaju jedini odnos u kojem ljubav ne ovisi o ponašanju, ocjenama ili postignućima. Odnos u kojem je samo biti sasvim dovoljno.

Emocionalna sidrišta u kaotičnim vremenima

Nije stvar u tome vodi li baka dijete u zoološki vrt, već osjeća li se dijete emocionalno usidreno čak i kad je život oko njih kaotičan. To postaje posebno važno u trenucima promjena i izazova poput razvoda, selidbe ili bolesti. U takvim vremenima, baka i djed mogu biti ta stabilna konstanta.

Što ometa stvaranje ovih odnosa?

Naša kultura rijetko pokazuje dovoljno poštovanja prema mudrosti starijih. Često se bake i djedovi suptilno, a ponekad i otvoreno, obeshrabruju da se uključe. Roditelji im znaju reći neka ostanu po strani, ne miješaju se, puste njih da vode djecu i ne prelaze granice. Dio toga ima smisla, jer je važno izbjeći međugeneracijske sukobe, ali to može voditi do emocionalnog isključivanja, što dugoročno nije dobro ni za djecu ni za obitelj.

Uz to, roditeljske se metode brzo mijenjaju, a mit da su savjeti starijih zastarjeli je konstanta. Kao rezultat, bake i djedovi sumnjaju u svoje instinkte i povlače se.

Tehnologija dodatno otežava stvari jer se stariji mogu osjećati nesigurno u odnosu na dječji svijet. Nespretnost u korištenju tehnologije ponekad zamijene za emocionalnu udaljenost i odustanu. Ali prava istina glasi da djeci nije potrebno da im bake i djedovi budu cool. Potrebni su im postojani, puni empatije, prisutni i usklađeni s njima, a to nema rok trajanja.

Najčvršće veze između baka, djedova i unuka ne grade se samo kroz fizičku prisutnost, već kroz usklađene, ponavljane geste koje ukazuju na emocionalnu dostupnost.

Kako postići pravu bliskost

Ako ste baka ili djed, poruka nije da s unucima trebate raditi više, već pažljivije i s više namjere. Ne mjerite svoj utjecaj prema tome koliko često posjećujete ili koliko darujete. Umjesto toga, zapitajte se: Jesam li emocionalno dostupna kad sam s njim? Nudim li unuku sigurnost, bez stalnog nadzora? Poštujem li njegovu osobnost i tko on postaje, bez potrebe da ga usmjeravam prema vlastitim očekivanjima?

Takav pomak u načinu razmišljanja mijenja sve. Daje vam dopuštenje da se maknete iz uloge zabavne ili mudre osobe i jednostavno budete osoba koja zaista vidi dijete. To je ono što je neopipljivo, a neprocjenjivo.