Prije deset godina, samohrana majka Justine Martin (54) ostala je živjeti posve sama u nekada punoj kući. Najmlađa kći odselila je sa svega 17 godina. “Isprva sam bila u šoku jer sam mislila da će ostati sa mnom barem do svojih srednjih dvadesetih. Nikako nisam bila spremna na to da ode kao tinejdžerica, a istovremeno nisam znala tko sam izvan uloge majke. Sin je tada imao 22 godine i netom prije također odselio.”
“Kad smo ostale sam kći i ja smo se znale posvađati, a onda je samo odjednom izjavila da je odlučila živjeti s dečkom. Osjećala sam se izgubljeno jer se ni u snu tome nisam nadala. Uhvatio me sindrom praznog gnijezda barem osam godina ranije nego što sam očekivala. Nikako se nisam mogla prilagoditi ovako iznenadnoj promjeni života”, kazala je iskreno za Business Insider.
Psihoterapija kao prvi korak
Usamljenost ju je proganjala danonoćno. “Imala sam toliko slobodnog vremena da nisam znala što bih s njim. Kao samohrana majka nisam imala partnera na kojeg bih se mogla osloniti, a kuća je postala tiha do neizdržljivosti. Morala sam pronaći način kako se nositi s usamljenošću. Krenula sam na psihoterapiju kako bih obradila svoje osjećaje i shvatila da se moram ponovno pronaći i definirati kao netko tko je nešto više od samo majke. Bio je to dug put, pun teških borbi”, otkrila je Justine.
Iz depresije u osjećaj slobode
Najprije je, priča, počela čuvati tuđeg psa, ali ne za novac, već kako bi pomogla prijateljici. “Pas mi je bio drago društvo u tom teškom razdoblju. Uz dijagnozu multiple skleroze, nije prošlo ni godinu dana od kćerina odlaska kad me pogodio rak. Liječila sam se dvije godine i čim sam pobijedila bolest, nabavila sam vlastitog psa, mini jazavčicu koja me od tada neprestano prati, pa čak i u toalet”, kaže bez uvijanja.
“Uz psića sam počela pronalaziti načine kako ću ispuniti slobodno vrijeme. Shvatila sam da mogu putovati gdje i kada želim, bez obaveze da se brinem o kćeri. Polako sam iz depresije prešla u osjećaj slobode. Putovala sam po Australiji, posjećivala prijatelje i sina, a kasnije sam se posvetila hobijima – više sam slikala i izrađivala skulpture, ilustrirala dječje knjige, pa čak i prodavala svoja djela.”
Sreća je u nama
Ključ preživljavanja usamljenosti je, tvrdi iz iskustva, ne čekati da nas netko drugi usreći. “Tek s vremenom sam počela svjesno donositi male, svakodnevne odluke koje su mi pružale osjećaj postignuća, pa makar to bilo i jutarnje namještanje kreveta. I danas, iako povremeno osjetim tugu zbog odrastanja djece, ona brzo prolazi.”
“Prošlo je skoro deset godina, sada sam baka i opet uživam u bliskom odnosu s kćeri, a unuci me posjećuju i kuću ispunjavaju smijehom i životom. Zahvalna sam na tom novom razdoblju u životu jer iako je početak bio težak, naučila sam da žena mora samoj sebi biti najveća podrška, pronaći radost u hobijima i malim svakodnevnim trenucima. Vjerujte mi, i nakon svih životnih šokova, a prošla sam ih mnogo, moguće je ponovno osjetiti slobodu i sreću”, lijepa je poruka za kraj.