Gospođa Divna (69) iz Slavonije odlučila je podijeliti svoju priču o tome kako unatoč svojoj dugogodišnjoj štednji i trudu, sve što je izgradila i ulagala ostaje na njoj, dok odrasla djeca kuću i vikendicu uživaju, ali ne pokazuju zanimanje za održavanje.
“Živim u Osijeku u kući koju sam sagradila s pokojnim suprugom. Na katu živi sin sa suprugom i jednim djetetom. Apsolutno ništa u kući ni oko nje neće raditi, ide na posao, vrati se oko šest navečer i samo gleda televiziju. Ni snahu ne potiče da se uključi, a sve što imaju potroše jer nikada nisu naučili štedjeti. Kući donose gotovu hranu, najmanje jednom tjedno naručuju pizzu što je nešto što ja nikada ne bih radila. Teško mi je to i gledati, ali ne miješam se”, ispričala nam je gospođa Divna.
Nekretnine propadaju
Potom je otkrila da kuća polako propada, a isti problem je i oko održavanja vikendice na moru. “U kuću u Crikvenici dolaze još i moja kći i zet s troje djece. I tamo je sve na meni, nitko ništa ne popravi niti uloži u održavanje. Čak ni vodokotlić si na moru ljetos nisu htjeli popraviti, radije su ulijevaju vodu iz lavora. Sve ostaje na meni, ali vidim da mi polako ponestaje i fizičke i psihičke snage, uskoro punim 70 godina i sve me to brine”, govori.
Sve ju je to navelo, otkriva nam, da proda stan koji je sa suprugom kupila prije 20 godina kao investiciju. “Dok smo financijski dobro stajali, suprug i ja uložili smo u manji stan u gradu koji smo dali u najam. Kad je on prije sedam godina umro, to mi je pomoglo da uz malu penziju ipak živim malo pristojnije. No, stan je bio dotrajao i trebalo ga je renovirati, djeca nisu pokazala zanimanje za ulaganje (u tom slučaju pripao bi njima nakon moje smrti), i proljetos sam ga odlučila prodati”, kaže gospođa Divna.
Djeci ni centa gotovine
“Djeci nisam dala ni centa. Znam da bi sve brzo potrošili, za pola godine ne bi imali ništa. Novac ću zato pametno uložiti u kuće da barem dok sam živa ne gledam kako sve propada. Već sam obnovila fasadu na moru i imam daljnje planove. Neću ih razbaštiniti, neka im ostane, ali se nadam i molim da će moji unuci, kojih imam četvero, možda biti poduzetniji i manje inertni i da će bolje održavati ono što im je takoreći palo s neba”, povjerila nam je.
Sastavila oporuku
“Već sam odlučila kome će što pripasti, ali nitko od njih to neće znati dok mene ne bude. Jedino se još nadam da ću u starosti dočekati barem malo poštovanja. Moj pokojni suprug bio je vrijedan čovjek, no djeca nisu naučila kako se odgovorno brinuti za ono što uživaju, a za što se nisu preznojili. Kod njih je sve na način ‘idi mi, dođi mi’. Nažalost, život uvijek vrati svoje i ja im neću moći zauvijek pomagati. Neka si ubiru ono što su posijali”, kaže umirovljenica iz Slavonije.
Imate li i vi sličnih problema s djecom? Kako ih rješavate?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
