Drva i dimnjačara platila sam 700 eura, a mirovina mi je 560, pa ti živi!

Umirovljenica Ivanka, koja živi sama u kući u Gorskom kotaru, objašnjava da su troškovi grijanja na drva ogromni i da svaki hladni mjesec donosi novu brigu.

“Ovog ljeta kupila sam pet paleta drva jer ovdje se bez drva ne može. Jedna paleta košta 130 eura, što znači 650 eura, a to je ogroman novac za mene. Na to sam još morala dodati 50 eura za dimnjačara jer dimnjak mora biti očišćen da se može ložiti. Kad sve zbrojim, već sam prešla 700 eura samo da bih imala grijanu i sigurnu kuću. Svake godine dimnjačar traži više, a mirovina ne prati izdatke.”

Njena mjesečna mirovina iznosi 560 eura, što je daleko od potrebnog za osnovne troškove. “Gledam račune, režije, lijekove koje moram uzimati, i pitam se kako sve to spojiti. Ljudi misle da se u mirovini odmaraš, a zapravo se boriš za svaki euro. I nije isto živjeti u gradu gdje imaš centralno grijanje i trgovinu pod nosom, i ovdje gdje su goranske zime oštre i zahtjevne pa strepim hoće li i to biti dovoljno.”

Život u zaseocima

Potom opisuje težinu života u izoliranom kraju. “Zime ovdje traju mjesecima, snijeg padne u studenom i ponekad ga ima do travnja. Hladnoća je drugačija nego u gradu, oštra i vlažna, ulazi u kosti. Ljeti kuham na drva jer je to najjeftinije, ali brzo ih nestaje. Koliko god da naručim, uvijek je premalo. Nema dana kad ne pomislim da živim samo to da kupujem drva i nosim ih na kat, ali i stalno strahujem hoću li ih imati dovoljno do idućeg ljeta.”

Uz sve financijske izazove, gospođa Ivanka se žali i na fizičku nemoć. “Nisam zdrava i to mi najteže pada. Imam velike probleme s kralježnicom jer sam cijeli život radila teške poslove. Dizala sam terete, radila u hladnoći i nikada nisam imala priliku birati lakši put. Sve to sada dolazi na naplatu jer su mi svako saginjanje, svaka stepenica i svaki teret postali muka, a ja moram sve sama. Čak mi je i u vrtu sve teže raditi, ali svaki krumpir koji posadim i uberem je korak bliže drvima za grijanje.”

Skromna mirovina

Ipak, tu je podrška obitelji. “Kći mi ima troje djece, a jedno od njih ima poteškoća u razvoju što iziskuje vrijeme i novac. Oni sada nemaju dovoljno prihoda, a zet mi pomaže koliko može, najviše tako da mi donese drva na kat osobito kad zahladi pa ih u kući trebam više.”

Ne zaboravlja ni na susjedsku solidarnost, koja još postoji u ograničenoj mjeri. “Susjedi danas već naplate svaku uslugu, ali s jednom susjedom uzajamno si pomažemo pa jedna drugoj donesemo iz trgovine što trebamo i tako si olakšamo, jer ovdje nitko ne može sam, a posebno kad je bolestan.”

Naš razgovor završava s pitanjem koje joj svakodnevno odzvanja u glavi: “Bojim se smrzavanja su vlastitoj kući i pitam se je li moguće da samac nakon cijelog radnog vijeka i svih godina odricanja na kraju života mora strepiti i mučiti se pitanjem kako preživjeti još jednu zimu.”