Američka stručnjakinja za komunikacije Kelly Kanaras za Business Insider dirljivo opisuje kako se njezin odnos s ocem potpuno preokrenuo nakon što je on izgubio dio neovisnosti, a ona preuzela brigu o njemu.
“Moj je otac obitelj uvijek stavljao na prvo mjesto. Nakon što je doživio dva moždana udara, naš se odnos potpuno preokrenuo i ja sam sada ta koja brine, organizira i vodi njegovo kućanstvo i financije. Sretna sam što mogu biti uz njega baš u trenutku kada mu je pomoć najpotrebnija i tako mu vratiti barem dio onoga što je on pružio meni. Ipak, iako sam kod njega nekoliko puta tjedno, on i dalje ljudima govori da je usamljen”, piše u ispovijesti.
“Nedavno smo kasnili na sastanak s njegovim financijskim savjetnikom. Već sam bila iscrpljena od posla, a dodatno me iznerviralo čekanje na bankomatu. Kad smo napokon stigli i sjeli, savjetnik ga je pitao kako je. Tata je mirno odgovorio da je usamljen. Još gore, da je ‘sam kao pas’, samo on i mačke cijelo vrijeme, nigdje nikoga. Ostala sam bez riječi i gotovo počela vikati, pitati ga kako to može reći kad sam kod njega tri ili četiri puta tjedno. Mislim da uopće nije shvatio koliko me povrijedio”, ističe ova kći.
Gubitak neovisnosti
Potom je istaknula kako je otac uvijek bio aktivan i discipliniran te mu je gubitak samostalnosti tim teže prihvatiti. “Bio je učitelj u srednjoj školi koji je svakog jutra rano ustajao i trčao prije posla. Kasnije je sa psima šetao kilometrima, a u 70-ima si je kupio i kućnu traku za trčanje i više sprava za vježbanje. Danas, nakon moždanih udara, više ne može voziti, teško se penje stepenicama i umori se već dok sa mnom hoda po trgovini. Gledati kako je iz dana u dan manje samostalan više je nego bolno”, otkriva iskreno.
“Preuzela sam mnoge njegove obaveze. Ponedjeljkom iznosim smeće, čistim filtere u bazenu i skupljam poštu, srijedom opet radim oko bazena, a subotom idemo po naš omiljeni kolač i zajedno u kupovinu. Nerijetko sjednemo u dnevnu sobu ili na terasu i dugo razgovaramo. Vozim ga liječniku, podižem mu recepte. Iako sve to iziskuje vrijeme, ujedno mi pruža utjehu jer mogu biti tu za njega. Zato me boli kad okolo priča da je sam kao pas”, objašnjava kći.
Obrnute životne uloge
Promjena, opisuje, nije samo fizička. “Otac je nekada bio zamjenik ravnatelja i njegova riječ bila je zakon, nije se raspravljalo. Danas ja njemu govorim neka ne ulazi u bazen bez nas, ne ide sam niz stepenice i neka ne sjeda više za volan. Teško je preuzeti tu ulogu, a još teže gledati kako se on mora prilagođavati činjenici da sada mi vodimo njega.”
“Naravno da nije uvijek lako brinuti o starijem roditelju. I moj je život izvan ove uloge pun obaveza, često se osjećam razvučeno na sve strane i strpljenje mi zna popustiti. No, kad stanem i pogledam stvari njegovim očima, taj bazen u kojem više ne može plivati, auto koji ne može voziti, stepenice koje ne može svladati, shvatim koliko je i njemu teško prihvatiti gubitak samostalnosti”, ističe.
Zahvalnost i ljubav
“Kad to osvijestim, podsjetim se da imam sreću što još uvijek mogu biti uz njega. Mom ocu je obitelj bila prvo i osnovno, sve bi dao i napravio za nas i uvijek je stajao uz nas. Danas je moj red da se brinem za njega pa čak i kad me iznervira dok se ljudima žali da je stalno sam, ili kad me podučava kojom rutom trebam ići do trgovine”, dirljivim je riječima zaključila svoju ispovijest.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
