Starije generacije pamte vremena kada je svaki novi par dječjih cipela bio rezultat odricanja i štedljivog života roditelja. Platiti malo više značilo je dugoročno ulaganje, a mnogi se sjećaju da su kvalitetnije cipele ili tenisice nosili dok se nisu raspali.
Naša umirovljena čitateljica Olga javila nam se pismom nakon što smo objavili priču Unuci smo kupili čizmice od 320 eura, skromnost više ne postoji, u kojem se prisjetila nekih sasvim drugih, skromnijih vremena.
“Sjećam se da sam bila u petom razredu osnovne škole kad sam s tatom otišla kupiti čizme. Ništa još nisam znala markiranoj obući, bilo je to poslijeratno vrijeme. Obišli smo cijeli grad u potrazi za mojim cipelama, ali ja sam željela baš one jedne, najskuplje, jer su mi bile najljepše. Otac se sav preznojio dok je plaćao, želio je usrećiti svoju mezimicu. Mama je za te čizme radila cijeli mjesec, a tata je tada bio bez posla. Imala sam još dvije sestre i sada znam koliko je to bila žrtva”, živo se sjeća gospođa Olga.
Spoznaja o vrijednosti novca
Slično iskustvo proživjela i nekoliko godina kasnije, kad je već bila malo zrelija. “Nikad neću zaboraviti ljeto kad sam otišla kod bake na praznike. Kad me stavljala na spavanje, primijetila je da mi fali pola đona od starih tenisica, popularnih starki. Bile su izlizane do te mjere da mi je taban dodirivao pod. Sutradan me odvela u trgovinu i rekla da si izaberem tenisice koje mi se sviđaju, no kad sam vidjela da nisu jeftine nisam htjela da mi ih kupi. Tada sam polako razumjela koliko vrijedi novac i koliko se truda ulaže da se nešto zaradi”, opisuje nadalje.
Otišle su kući praznih ruku, ali je bakino srce bilo veliko. “Baka se kasnije sama vratila u trgovinu i bez mog znanja kupila mi baš te tenisice. Stavila mi ih je u sobu da me dočekaju kad se probudim, te moje lijepe, nove tenisice. A onda se dogodila nezgoda. Te večeri se, naime, palio krijes uoči blagdana svetog Ivana. Skakali smo i usred plamena sam se sudarila s drugom djevojčicom i nove su mi tenisice nagorjele. Ipak, nosila sam ih dok ih opet nisam izlizala do te mjere da mi je stopalo došlo do tla”, sjećanja su gospođe Olge.
Svjesna financijskih neprilika
Nikada, naglašava, neće zaboraviti ni očevu ni bakinu ljubav, kao ni njihova lica dok su je gledali tijekom kupnje i poslije, kad su je vidjeli ozarenog lica. “Odrasla sam svjesna financijskih prilika u kojima smo živjeli. O tome se otvoreno govorilo u obitelji i upravo u skladu s tim birala sam odjeću. Čak se i danas se držim tih principa i ne idem preko mogućnosti.”
No, kad je novaca malo, a želja za lijepim odijevanjem velika, mlada će žena uvijek pronaći način da izgleda otmjeno. “Kasnije u mladenačke dobi mnogi su me pitali kako to da uvijek izgledam dotjerano. Neopterećena markama i materijalnim vrijednostima, kombinirala sam ono bi kupili s onim što bi mi sašila majka, čak sam nosila i lijepe bakine komade stare više desetljeća”, prisjeća se.
Gospođa Olga kaže da je najvažnije što dulje sačuvati čisto srce i uvijek imati osmijeh za svakoga, pa čak i za slučajnog prolaznika. “Ljepota ne dolazi izvana, nego iz srca. Upravo dobro srce čovjeka čini istinski lijepim, a sreća i toplina koju daje drugima najveće su bogatstvo.”
Pišite nam i vi, posve anonimno, kakva su vaša sjećanja na skromnost kakva je nekad postojala?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
