Hrvatski umirovljenici posljednjih godina zbunjeni su porukama koje im šalju političari, ali i revoltirani time da su, kako i sami kažu, postali žrtve tranzicije.
Čini se da svatko ima svoju viziju toga kako bi mirovinski sustav trebao izgledati. Prvi traže da oni dobiju više, drugi da se trećima uzme, a četvrti da svi imaju jednako. Pete, koji bi rekli da treba nagraditi što duži staž i što veće uplate u mirovinski sustav, gotovo da nismo sreli. Među ovima koji priželjkuju uravnilovku je i naša čitateljica Višnja koja, čini se, ne priznaje da je mirovina izravno povezana s visinom plaće i uplata u sustav. Ona vjeruje da bi pravedno rješenje bilo: jednake mirovine za sve.
“Vidim da vam svi pišu pa idem i ja. Nisam nikakva pametna, nisam išla u škole, nego sam radila od svoje mladosti. Trideset i pet godina bila sam za mašinom, svaki dan u prašini, buci i smjenama. Dok je tijelo izdržalo, radila sam. Kad mi je otišla kičma, više nisam mogla pa sam otišla u penziju”, navodi Višnja.
Danas joj mirovina prelazi jedva 500 eura. “A kad vidim da gospođe koje su sjedile u kancelariji primaju 800, pa i preko 1.000 eura, srce me zaboli jer znam da su to moji novci. Kad čujem da su one završile fakultete pa imaju veću penziju, dođe mi da iskočim iz kože. Išle su u školu i imale veću plaću. A sad smo svi u mirovini i svi imamo jednake potrebe. Nitko od nas ne jede zrak”, bijesna je Višnja uz napomenu da je “Hrvatska puna nepravde”.
“Ne trebaju meni luksuzi kao što su more, šminka ili moda, ali oni koji su se cijeli život mučili na traci, radeći na nogama, u hladnoći i prašini, danas preživljavaju s mrvicama. Oni koji su sjedili u toplom, grijali stražnjicu na stolici, nisu o ničemu brinuli, imaju duplo. Nije isto raditi fizički, lomiti kičmu i uništavati zdravlje i piti kave u kancelariji. Tim gospođama s fakultetima bih ja naredila da rade do 80. godine, a fizički radnici bi trebali ići u penziju s 50”, elaborira svoje viđenje mirovinskog sustava.
Usklađivanje, ali ne svima
Višnja nije zadovoljna ni usklađivanjem mirovine koje naziva smijurijom. “Svaki put dignu svima jednak postotak. Pa tako oni s većim mirovinama dobiju još više, a mi s malima dobijemo sitniš. I onda se pitam: kako će se penzije ikada uskladiti kad se razlika stalno povećava? To nije usklađivanje nego naopako od usklađivanja. Umjesto da se razlika smanjuje, oni je samo povećavaju”, kaže potpuno negirajući da se radi o usklađivanju mirovina s inflacijom i plaćama, a ne najmanje s najvećom.
Dapače, ima i prijedlog kako riješiti taj problem: “Po meni bi bilo najpoštenije da se mirovine veće od 800 eura prestanu usklađivati dok one manje ne stignu do te svote. Tek onda nek’ se diže svima isto. Jer neće biti pravde dok svi ne budemo imali jednake penzije.”
“Mi obični mali ljudi smo dali život ovoj zemlji. Radili smo subote, nedjelje, praznike, šutjeli i trpjeli. I što smo dobili? Sitniš s kojim jedva platiš režije i lijekove, a za hranu već moraš kalkulirati što možeš kupiti, a što ne. Nije meni teško priznati da mi danas djeca pomažu da preživim. Ali nije to pošteno jer ja sam radila.”
“Zato kažem, dok država jedne dariva s puno, a druge s mrvicama, ne može biti pravde. I zato mislim da mirovine trebaju biti jednake. Tek onda će čovjek moći reći da su svi umirovljenici jednaki pred zakonom, a ne ovako da jedni imaju i za gluposti dok drugi nemaju za jesti. Za ovo se nismo borili”, kaže.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
