Nakon što smo objavili pismo koje je Sindikatu umirovljenika Hrvatske poslala Gospićanka koja tvrdi da je gladna u mirovini, javila nam se čitateljica Smiljana koja piše da se nalazi u sličnoj situaciji. Ali i da zbog svog siromaštva osjeća sram. Njeno pismo, uz manje uredničke intervencije prenosimo u cijelosti.
Radila sam 35 godina u skladištu i jedva sam čekala mirovinu. Mislila sam da će mi tada biti sve ljepše, da ću konačno imati vremena za sebe i da ću bar malo uživati u životu. Ali moja mirovina je ružna i tužna, živim u strahu i sramu. Nije mi nimalo lakše, dapače, svaki je dan borba.
Živim sama. Djeca me povremeno obiđu, donesu ponešto ili me nazovu, ali ne žele mi reći koliko i oni sami teško sastavljaju kraj s krajem. Zato i ne tražim ništa od njih, ne želim im biti teret. Žao mi je što im nisam mogla dati bolje i više da i oni bolje žive.
Moj se život danas svodi na strahove: hoću li moći platiti drva, hoće li mi se pokvariti televizor, hoću li uspjeti izdržati do kraja mjeseca. Ljeti još nekako ide, jedem ono što sama uzgojim u vrtu. Zimi mi je krumpir glavna hrana, nekad i jedina. Spremam ga na sto načina, mogla bih knjigu napisati.
Redovito plaćam režije, ali kad dođe jesen i kad se približi vrijeme za kupovanje drva za ogrjev, počinje panika. Noćima se vrtim u krevetu i ne spavam jer znam da novca nemam. Prošle zime znala sam ležati do podneva, samo da bih što manje drva potrošila. To nije život, to je preživljavanje. Jedini luksuz koji imam je mobitel. Netko će reći da ga ne trebam, ali svatko tko živi sam i ima djecu zna da danas ne može živjeti bez mobitela.
Najgore mi padaju blagdani. Dok se svi oko mene vesele, peku kolače, naručuju pečenke i kite stolove za obitelj, ja razmišljam o tome da li me susjedi sažalijevaju. Teško je kad znaš da nemaš, a još teže kad osjećaš da drugi vide tvoju nemoć. Božić bi trebao biti radost, a meni je često dan tuge.
Razmišljala sam i da potražim neki posao. Ali svaki put kad o tome mislim, uhvati me osjećaj srama. Zar sam radila 35 godina da bih sada, u starosti, opet morala raditi za kruh? Ljudi rade da si priušte more, da obnove kuću, da djeci nešto ostave. Ja ni da se zaposlim ne mogu misliti ni o moru, ni o kući, ni o pečenki. Sve što bih radila bilo bi samo da preživim. Pitajte Vladu što da radim i je li normalno da umirovljenici budu tako poniženi.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
