Upravo sam se vratila sa Sljemena. “Ispenjala” sam svoju vikend rutu. Gore pa dolje. Ovoga puta društvo mi je, uz moju dragu četveronožnu Lindu, pravila i bitno mlađa prijateljica. Ispustila je dušu i rekla da se više nećemo družiti u takvom aranžmanu jer me jednostavno ne može pratiti.
Kad sam došla doma preletjela sam vijesti koje su danas objavljene o umirovljenicima. Jedna je ilustrirana smežuranom šakom koja drži tablete, druga prikazuje koščatu mušku ruku na štapu za hodanje, a treća dvije zgurene starice kako sjede na klupi i to u crno-bijeloj boji. Četvrta nije izravno povezana s umirovljenicima, ali nudi recept za “bakinu pitu koja se topi u ustima i vraća nas u djetinjstvo”. U tu pitu, između ostalog, idu pekan orasi i đumbir. Ma hajte!
Uglavnom, bake danas u medijima “prodaju” ili nostalgiju za privlačenje klikova na recepte sumnjive kvalitete ili kuknjavu koja izaziva izljeve bijesa na društvenim mrežama. A gdje su bake koje idu na pilates, plešu, ljube, zabavljaju se, uče, putuju, čitaju? Gdje su ti djedovi koje sam jutros srela na putu, svi ti zreli muškarci koji nisu odustali od života i sebe? Pratim ih nekoliko na Facebooku. Ima li za njih mjesta u medijima?
Spomenute ilustracije i narativi, iako možda nastaju iz dobre namjere, sve dublje ucrtavaju predrasudu da starost znači povlačenje, bolest, kukanje i čekanje neumitnog kraja. Pitanje je zašto stariji ljudi pristaju na takvu definiciju sebe jer ona je netočna, a dugoročno i štetna. Zašto se ne pobune?
S medijske strane razumijem proces. Svi ti tekstovi ispred razuma stavljaju izazivanje emocija, umjesto razuma. Jer emocije je lakše prodati. A tu je i lijenost. Lakše je ilustrirati tekst fotografijom ruke na štapu nego razmišljati o stvarnim, raznolikim ulogama starijih ljudi.
Predrasude skraćuju život
Znanost potvrđuje da negativne slike o starosti doslovno mogu skratiti život. Psiholozi govore o internaliziranom ageizmu. To je pojava kada osoba usvoji stereotipe o starijima pa samu sebe unazađuje jer se ponaša prema njima.
Oni koji vjeruju da starost nužno znači slabost, brže gube motivaciju, rjeđe vježbaju, manje traže kvalitetnu liječničku pomoć, a češće pate od depresije. Drugim riječima, ako nam mediji neprestano govore da je uloga starijih da trpe, kukaju i piju lijekove, dio nas će stvarno to i usvojiti kao životni obrazac. Ne zato što baš moramo, nego zato što vjerujemo da trebamo i da je to normalno.
Baka sluša Spotify i gleda Netflix
Urednici i fotografi trebali bi zaboraviti na sive tonove, zgužvane ruke i tužne poglede kroz zavjesu. Mislim da bi trebali prikazivati starije ljude u prirodnom, stvarnom okruženju: u pokretu, u društvu, u smijehu, u učenju, u šetnji. Trebali bi ih prikazivati i u tišini, ali ne zato što su usamljeni, već zato što mnogi od nas uživaju u vlastitom miru.
Dob nije bolest. Stariji ljudi ne žive u drugom svijetu, samo u drugoj fazi života. Fotografija starije žene s laptopom i slušalicama nije neobična za njezine godine. Jednostavno, to je žena u sadašnjosti, a sada je 2025. godina.
Ako prestanemo gledati starost kroz filter žaljenja i nostalgije, možda ćemo napokon vidjeti ono što je stvarno. Umirovljenika ima svakakvih: stereotipnih, bolesnih, zdravih, zastarjelih i zadrtih, zločestih i dobrih, modernih, aktivnih, sklonih traču i sadizmu na društvenim mrežama, empatičnih, zabavnih, tehnološki apdejtanih. Onako kako ih prikazujemo usmjerava ih u ono što će biti. Ono u što vjerujemo, određuje ono što ćemo i sami biti.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
