U mladosti, priča nam 85-godišnja umirovljenica Marija Sindičić iz Stare Baške, nije sanjala Ameriku. Maštala je tek o vlastitoj kućici uz more i skromnom, mirnom obiteljskom životu.
Odrasla je kao najstarija od devetero djece i već s pet godina pomagala obitelji. Išla je po vodu na izvor i nosila je na glavi, naučila je sve kućanske poslove, ali i orezivati lozu. “Morala sam, jer je tata radio kao poštar, a mama je bila poluinvalid. Imala sam tek 10 godina kad je otac otišao na bolovanje, a mene su zadužili da nakon škole raznosim poštu po koju sam morala devet kilometara u Punat. Znalo je toliko puhati da sam ispod majice stavljala novine da me barem malo griju. Danas se pitam kako sam sve to mogla, ali tada je to bilo prirodno. Nije bilo druge”, prisjeća se gospođa Marija.
Put u Ameriku, prvi koraci i prilike u New Yorku
Sa 17 godina zaposlila se, govori nam, u kuhinji slovenskog dječjeg odmarališta u Baški. Imala je sobicu, plaću i osjećaj neovisnosti koji je tada bio rijetkost.
“Četiri godine kasnije udala sam se i vratila u Staru Bašku gdje smo živjeli kao podstanari u kući u kojoj smo imali samo jednu veću sobu i kuhinju. Rodila sam troje djece, Radmilu, Davorku i Vlastimira, a onda nas je sudbina odvela na drugi kontinent. Sve je počelo kada sam se nakon trećeg porođaja razboljela, a suprug, tada pomorac, poveo me na brod i odveo u New York na liječenje. Tamo sam po prvi put osjetila kako se živi u zemlji mogućnosti i donijela odluku da će se moja obitelj tamo skrasiti”, otkriva nam ova hrabra žena.
“Po prvi put sam uvidjela što znači organizirano društvo u kojem se može napredovati trudom i radom. U Staroj Baški smo živjeli skučeno, suprug je plovio, a ja sam od jutra do mraka sve radila sama. U Americi sam vidjela priliku i nisam odustajala. Iako je on želio ostati u Hrvatskoj, popustio je. Imala sam 25, a on 33 godine kad smo se te 1969. s djecom i dva kofera ukrcali na brod i otplovili za New York”, živo se sjeća gospođa Marija.
Težak početak novog života
Početak, kaže, nije bio lagan. Nije znala ni riječ engleskog, ali je ubrzo dobila radnu dozvolu i posao u kuhinji restorana. “Nakon jutarnje smjene u restoranu čistila sam privatne stanove, a navečer poslovne prostore. Cijeli sam život radila tri posla. Odem po mraku, vratim se po mraku. Nije mi bilo teško jer sam voljela raditi i stvarati nešto za sebe i djecu. Suprug je pak radio u luci s kontejnerima, bio je poslovođa”, kaže. S vremenom su iznajmljeni stan na Manhattanu zamijenili vlastitom kućom na Staten Islandu. Dali su polog od 5.000 dolara, a ostatak od 25.000 dolara otplaćivali 30 godina.
Rad i mirovina: prilagodba životu nakon ozljede
Zbog ozljede na radu, suprug je, kaže, otišao u prijevremenu mirovinu, a ona je nastavila raditi do svojih ranih šezdesetih, kad je zbog ozljede ramena bila prisiljena prihvatiti invalidsku mirovinu. “Invalidske penzije ni tamo nisu velike, moja se može uspoređivati s hrvatskom prosječnom, no dobivam i dio po pokojnom suprugu”, doznajemo.
Stara Baška uvijek u srcu
Unatoč desetljećima provedenim u Americi, gdje im se rodila i kći Irma, Hrvatsku su uvijek zvali svojim domom. Gotovo svake godine dolazili su u Staru Bašku, gdje su sagradili vlastitu kuću. “Suprug se prvi vratio u domovinu, već u svojim pedesetima. Zimi bi na mjesec ili dva dolazio u New York pa se vraćao, a ja sam na Krk dolazila ljeti. Preselila sam se tek 2014. godine, no on je ubrzo umro i ostala sam sama”, povjerava nam.
Marija i Radmila Sindičić (foto: Gordana Arh)
Prije dvije godine pala je i slomila bedrenu kost. “Neko sam vrijeme bila u domu za starije na Krku, no samo sam venula. Kći Radmila je vidjela da nisam dobro i odlučila me odvesti kući u Staru Bašku gdje je ostala živjeti sa mnom. Sad brine o kući, kuha mi, daje mi lijekove, tjera me na svjež zrak. Zahvalna sam joj beskrajno. Srce mi je mirno”, govori.
Povratak na Krk: život u mirovini i podrška kćeri
U razgovor se potom uključila i gospođa Radmila, vitalna 64-godišnjakinja koja je za radnog vijeka radila u modnoj industriji. “Iz Stare Baške sam otišla nakon prvog razreda osnovne škole i uvijek tu rado dolazila na praznike. Nije mi stoga teško palo doseliti ovdje k mami. Tek na trenutke mi nedostaju prijatelji i odlasci s njima u kazalište, na koncerte, ali opet, lijepo je i živjeti i na ovom malom sunčanom otoku. Na Krku više nije kao prije 50 godina, sada imamo aute, trgovine, uvijek se nešto i događa. I blizu su Rijeka, Trst, Venecija, ako se baš zaželim gradskog života. Sretna sam”, govori nam.
Svake godine posjećuju najmilije u New Yorku
Svake zime mama i kći putuju u New York. Gospođa Radmila najprije pohrli u zagrljaj sinu Michaelu, kao i sestrama i nećaku Matthewu. Gospođa Marija u Americi obavlja i preglede jer još uvijek oko 60 eura mjesečno plaća američko zdravstveno osiguranje.
“Srce mi uvijek zatreperi kad idem u New York, i tamo je moj dom, moja kuća i moje kćeri na koje sam ponosna. Irma danas radi kao učiteljica, Davorka je vrsna frizerka, a Radmila je godinama bila uspješna u modnoj industriji. U srcu čuvam i sjećanje na sina Vlastimira koji je prerano preminuo, majčine rane ne zacjeljujeu do kraja”, povjerava nam majka i baka Marija.
“Kad pak dođe dan povratka u Staru Bašku, opet sam sretna. Nikad u životu nisam komplicirala, tražila sam ljepotu življenja ma gdje pošla i došla”, kaže.
Priča gospođe Marije Sindičić dirljiva je kronika jedne generacije koja je napustila domovinu tražeći bolji život, ali se u poznim godinama vratila korijenima. Svjedoči o snazi žene koja se nije bojala svijeta, koja je život provela u radu i odricanju, a starost odlučila živjeti uz more, među svojima. Jer, kako sama kaže: “Gdje god bila, dom mi je tamo gdje mi je srce mirno.”
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
