Život u domu za starije često se u javnosti prikazuje kao tužan kraj jedne životne faze, no stvarnost je mnogo složenija. Umirovljenici sve više odluku o preseljenju donose sami; svjesno, promišljeno i bez drame.
Neki to čine zbog zdravstvenih razloga, drugi zbog usamljenosti, a treći jednostavno žele osjećaj sigurnosti i svakodnevno društvo. Razgovarali smo s nekoliko korisnika doma za starije koji su nam otkrili kako su došli do te odluke i kako im danas izgleda život u novom okruženju: bez nostalgije, ali s puno više mira nego što su očekivali.
“Dok mi nije umro suprug osjećala sam se dobro i relativno zdravom, a onda sam, sa 78 godina, klonula. Sve je krenulo nizbrdo, a teško je riječima opisati koliko nagli gubitak supružnika može poremetiti cjelokupno funkcioniranje čovjeka, i tijela i duha. Vrtjelo mi se, bila sam nestabilna na nogama i stalno sam padala”, kaže gospođa Anica (80).
“Nakon dvije godine mučenja odlučila sam otići u starački dom i ubrzo su me pozvali jer sam godinama bila na listi čekanja. Sretna sam tu jer se tu osjećam sigurno. Djeca se nisu protivila, obilaze me i dobro mi je. Nije sve idealno, ali meni je realno bolje nego samoj u stanu”, zaključuje.
Oporuka, punomoć i dom za starije
Gospodin Anton, 84-godišnji bivši profesor, rekao je kako je na dom prije tri godine počeo gledati kao na razumno rješenje. “U nekoliko sam navrata kod kuće pao i shvatio da riskiram da me nitko satima ne nađe. Djeca su počela strepiti svaki put kad im se ne bi javio na telefon i onda su dizali paniku. Zato sam odlučio preuzeti odgovornost.”
“Najprije sam sastavio oporuku i dao djeci punomoć za sve odluke vezane uz moje zdravlje i imovinu. Na dom sam čekao manje od godinu dana jer me pokojna supruga srećom davno nagovorila da se zapišemo”, govori gospodin Anton.
Zadovoljna u domu
Svoje razloge otkrila nam je i gospođa Mirka, 85-godišnjakinja vedrog duha koja je u privatnom domu za starije u okolici Zagreba. “Na odlazak u dom nagovorila su me djeca. Predložili su mi neka probam otići na mjesec dana, pa se vratim ako mi ne bude dobro. Pristala sam, ne baš sretna. Kad sam zaključavala stan bila sam uvjerena da ću se vratiti za dva tjedna, ako ne i prije. No, shvatila sam da mi je u domu dobro, imam skuhano, čistu posteljinu, imam društvo, a mogu kod djece na ručak kad me pozovu”, kazala je.
Kako kažu naši sugovornici, život u domu nije kazna, nego nova rutina. Oni koji su se na preseljenje odlučili sami, lakše su ga prihvatili. Želite li nam i vi povjeriti svoje iskustvo odlaska u dom?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
