”Obećanje, ludom radovanje“, rekla bi naša sugovornica Sonja Kezerić (68) iz Zagreba dok upozorava na velike probleme ljudi s malim mirovinama. S 38 godina radnog staža ostvarila je mirovinu od tek 560 eura, koja je s povećanjima narasla za svega 20 eura. ”Daleko je to od velikih obećanja i punih usta hvale vladajućih da rade za boljitak umirovljenika”, ističe u razgovoru.
Otkako se umirovila iz Ine, gdje je radila kao planerica i organizatorica autocisterni i benzinskih postaja, umirovljenica Sonja je nastavila raditi na više poslova kako bi ostala aktivna i u tijeku s aktualnim događajima, ali i popunila kućni budžet. Radila je kao voditeljica u jednoj neprofitnoj organizaciji, kao dostavljačica hrane u restoranu, zatim u Ikei, a imala je i paušalni obrt te iznajmljivala dva apartmana u Karlobagu. No, kad je ozlijedila kralježnicu i bila prikovana za krevet, uvidjela je, uz pozitivne aspekte zapošljavanja umirovljenika, i mnoge nepravde hrvatskog mirovinskog, ali i zdravstvenog sustava.
Sve je dobro dok je čovjek zdrav
”Rad u mirovini koristan je jer nam i u mirovini omogućuje kognitivni napredak, praćenje zbivanja, razvoj tehnoloških vještina i otvorenost prema novim načinima razmišljanja. Nažalost, mnogi se zatvore u kuću, fokusirani na bolesti, politiku i kritiziranje mladih, što je pogrešno. Važno je prihvatiti promjene koje donose nove generacije od kojih trebamo učiti kako bi živjeli u sadašnjosti, a ne u prošlosti. A korištenje mobitela i računala, edukacije, tjelovježba i druženje ključni su jer mentalna stimulacija predstavlja najbolju obranu od demencije”, mišljenja je.
Realnost tržišta rada za umirovljenike
I dok zagovara rad umirovljenika jer im to donosi brojne koristi, osvrnula se i na realnost tržišta rada za umirovljenike koja nije bajna. ”Većina poslova koji se umirovljenicima nudi su niži poslovi koji su fizički zahtjevni, a znamo da s godinama dolaze zdravstvene tegobe i da stariji ne mogu po cijeli dan čistiti urede, pomicati palete na viličaru ili raditi na utovaru i istovaru. Onda stradavaju i odlaze na bolovanje. Treba im dakle omogućiti lakše poslove“, napominje.
Problemi, kaže, ne staju na tome. ”U jednoj tvrtki mi je ugovor na pola radnog vremena istekao prije nego što sam stekla dodatnu godinu staža, koja bi mi omogućila ponovno izračunavanje mirovine. Bila sam strašno razočarana. Moja kolegica, koja je uspjela odraditi za dodatni staž, za dvije dodatne godine rada na puno radno vrijeme dobila je manje od 20 eura povećanja mirovine. To nije poštena kompenzacija za rad, i država na tome mora poraditi.“
Država kao maćeha
Na području ulaganja i rada kroz vlastiti paušalni obrt u mirovini, uvjerila se gospođa Sonja na vlastitoj koži, država se također pokazala kao maćeha. ”Naslijedila sam kuću na moru u lošem stanju i odlučila je renovirati kako bih se bavila turizmom. Prva prepreka mi je kao umirovljenici bila ta što mi je banka odbila dati kredit. Snašla sam se uz ušteđevinu, kartice i minuse. Kad sam naposljetku počela iznajmljivati, shvatila sam da za dva mjeseca sezone zarade nema. Treba dalje ulagati, a davanja državi rastu. Plaćala sam tako porez na drugu nekretninu, porez po krevetu, dvije turističke članarine, provizije agencijama i režije kroz cijelu godinu. Kad zbog ozljede kralježnice više nisam mogla sama čistiti i trebalo je plaćati još i čistačicu, morala sam se pozdraviti s paušalnim obrtom“, otkrila je.
Problemi hrvatskog zdravstva
Kralježnica joj je stradala proljetos, upravo dok je na moru pomicala namještaj. ”Pukao mi je disk, a još su se dva pomaknula. Liječnik mi je napisao dijagnozu ”polupokretna”, što bi značilo da mogu sama doći do fizijatra i toaleta. No bila sam prikovana za krevet jer zbog oštećenog živca nisam mogla pomaknuti nogu. Dva sam mjeseca zbog toga bila primorana sama plaćati fizijatra koji mi je dolazio kući, kao i pelene, iako sam godinama uredno plaćala zdravstveno osiguranje. To je naše zdravstvo kad ga doista trebaš”, napominje.
Sada više nije mogla brinuti ni o nemoćnoj majci te ju je hitno morala smjestiti u dom za starije. ”Državni dom nismo mogli ni sanjati, a privatni košta 1.300 eura. Mama prima obiteljsku mirovinu od nešto više od 300 eura, pa sada dom doplaćujemo ja od svoje mirovine i još tri moje kćeri. Da one ne pomažu, ne znam kako bismo to riješili“, priznaje.
Nema kulture štrajka među umirovljenicima
Gospođa Sonja za kraj ističe da naši umirovljenici previše mirno primaju udarce. ”Nemamo kulturu prosvjeda i narod smo koji kuka, a ništa ne poduzima. Nažalost, većina ne reagira unatoč lošim životnim uvjetima, financijskim i zdravstvenim zavrzlamama. Ova trinaesta mirovina koja iznosi šest eura po godini staža je zamagljivanje očiju. Ljudi se ljute, a opet biraju istu vlast, koja očito ne radi ništa za umirovljenike.”
”Koga mogu uvjeriti da je ljudima dobro, kad je dovoljno pogledati što umirovljenici kupuju po placu i trgovinama, kako su odjeveni. I u svojoj ulici vidim stariju ženu koja jedva hoda, a noću prebire po kantama i skuplja plastične boce. Prestrašno je vidjeti kako ljudi žive. Situacija je tužna i zahtijeva promjene. Oni koji su cijeli život radili zaslužuju dostojanstven život. Trudim se ne biti ogorčena, ali biram svoj put jer vidim da se mogu uzdati jedino u sebe“, zaključuje Sonja Kezerić.
