Umirovljena čitateljica Tatjana poslala nam je iskreno pismo u kojem opisuje svoju životnu borbu jer smatra da nije dobro šutjeti o teškim iskustvima koja nekome mogu pomoći da bira bolji put za sebe i okolinu.
“Imam 79 godina i visoku stručnu spremu. Svojom ispovijesti želim nekome pomoći da na vrijeme prepozna vlastite granice. Jedinica sam i odrastala sam uz majku koja je samoj sebi uvijek bila na prvome mjestu”, kaže Tatjana.
“Na drugom je mjestu bio otac, pa tek onda ja. Imala je komplekse jer nije bila obrazovana, dok smo otac i ja imali fakultet. Na kraju je uspjela postaviti me u situaciju da je u starosti i bolesti bezuvjetno stavim ispred sebe, i to na čak 17 godina koliko je poživjela od prvih znakova bolesti”, piše iskreno.
Suprug alkoholičar, majka dementna
Ni sa suprugom, kaže, nije imala sreće, udala se za prvog u kojeg se zaljubila. “Muža sam upoznala sa svega 17 godina. Nisam uvidjela koliko je posesivan, narcisoidan i psihopatske naravi. Bila sam štreberica pa se nismo često viđali, a odmah nakon diplome sam se udala, iako su mi svi savjetovali da imam vremena. Rodila sam dva sina i dogodilo se da je sve palo na mene; posao, kućanstvo, odgoj djece, pa čak i financije jer je suprug bio neodgovoran. Rastavu nije dopuštao uz prijetnje da će me ubiti. Tako sam u lošem braku ostala 48 godina”, povjerava nam.
Kad su djeca odrasla i osamostalila se, suprug je otišao u mirovinu i ubrzo počeo prekomjerno piti. U isto vrijeme, majka koja je živjela s njima oboljela je od meningitisa i nakon toga postala dementna. “S 56 godina otišla sam u mirovinu i odlučila o majci brinuti kod kuće, uvjerena da činim dobro djelo jer neće više dugo živjeti. Nisam je smještala u dom, no idućih 17 godina svaki dan imala je nove želje i prohtjeve. Uz to je suprug bio svakodnevno pijan, a ja sam neprekidno na rubu snaga”, doznajemo.
Parkinsonova bolest, rak i reuma
“Suprug je umro nakon deset godina takvog života, a majka ga je nadživjela još sedam. Posljednje tri godine bila je u domu za starije, gdje sam je morala smjestiti jer sam i sama teško oboljela od Parkinsonove bolesti. Kada su oboje umrli, osjećala sam se psihički i fizički potpuno slomljeno. Liječnik me slao s pregleda na pregled i tada su mi otkrivene dijagnoze: poliartritis, polymyalgia rheumatica, hipertireoza, Parkinsonova bolest i rak maternice”, povjerava nam iskreno.
Važnost zdravlja i dostojanstva
“Cijeli svoj umirovljenički vijek brinula sam o drugima, prvo o mužu, zatim o majci i sada sam u poznim godinama ostala sama sa svojim bolestima. Ipak, i dalje vjerujem da moje iskustvo može biti upozorenje i pouka drugima. Nadam se da će svatko tko se nađe u sličnim okolnostima imati dovoljno snage da se na vrijeme izbori za sebe jer zdravlje i dostojanstvo nemaju cijenu. Ako zapostavite društveni život, svoje duševno i tjelesno zdravlje i na kraju ostanete potpuno sami sa svojim bolestima, to nije dostojanstvena ni lijepa starost, vjerujte mi. Čuvajte sebe, jer vrijedi”, poručuje Tatjana.
Jeste li brinuli o svojim roditeljima kad su onemoćali? Jeste li imali dovoljno snage i kompetencija za to? Napišite nam svoje iskustvo.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
