U Hrvatskoj 275 tisuća umirovljenika prima najnižu mirovinu koja u prosjeku iznosi 448 eura mjesečno. Riječ je o ljudima koji su cijeli život radili, ali su za svoj rad primali male plaće ili su bili prijavljeni na minimalac. U prosjeku imaju nešto više od 28 godina staža, no njihova bi mirovina, zahvaljujući slabašnim uplatama doprinosa, da nema državnog korektiva bila još niža.
Po svojoj naravi, najniža mirovina nije nagrada za dugi radni vijek, nego socijalni zaštitni mehanizam. Propisana je Zakonom o mirovinskom osiguranju i primjenjuje se kada bi izračunata mirovina bila manja od zakonom zajamčenog minimuma. Tada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po službenoj dužnosti nadograđuje mirovinu do propisanog iznosa. Na taj način solidarno su zaštićene i starosne i invalidske i obiteljske mirovine.
No tko su primatelji ovih mirovina? Najčešće je riječ o radnicima u niskoplaćenim sektorima; trgovini, ugostiteljstvu, komunalnim uslugama i poljoprivredi; gdje su plaće bile minimalne, a službene uplate doprinosa male.
Značajan dio čine i obrtnici koji su uplaćivali doprinose na najnižu zakonski propisanu osnovicu, a često se čuju kritike da je riječ i o onima koji su službeno primali minimalac, dok su ostatak plaće uzimali “na ruke”. Mnogi su radili puno, ali im se to nije u cijelosti reflektiralo na službenu plaću pa su sada među onima kojima država jamči minimalnu egzistenciju.
Najniža mirovina određuje se za svaku godinu staža u visini 106 posto aktualne vrijednosti mirovine, koja od 1. srpnja 2025. iznosi 14,45 eura. To znači da se po godini staža priznaje 15,32 eura pa onaj s 15 godina staža prima 230 eura, s 20 godina 306 eura, s 30 godina oko 460, a s 40 godina 613 eura mjesečno. Upravo ta zadnja brojka predstavlja zakonom zajamčeni minimum za “puni” radni vijek.
Razliku do najniže mirovine solidarno pokrivaju svi ostali osiguranici i umirovljenici: oni koji su uplaćivali više i duže te državni proračun. Drugim riječima, veće mirovine djelomično subvencioniraju manje, čime se održava socijalna sigurnost sustava. Na taj način, i oni koji su radili cijeli život za male plaće ili su jednostavno živjeli u vremenu i okolnostima koje nisu nudile bolje, ipak imaju barem minimalan prihod u starosti.
