Naša vjerna čitateljica Jasna ima 65 godina. Piše nam da je fizički jako bolesna, a krvari joj i duša. “Imam više kroničnih bolesti i iza mene je više teških operacija. Vrlo se teško krećem”, objašnjava nam na početku pisma redakciji.
Prije osam godina doživjela je strahotu od vlastitog, nemilosrdnog sina. “Moj sin me prije 8 godina izbacio iz kuće. Tada sam otišla živjeti u kuću kod svoje majke. Majka je potom oboljela od demencije i morala sam je dati u starački dom. No, ona je svoj dio kuće dala svom unuku, mom sinu. Od tada sam kod njega podstanar”, piše nam gospođa Jasna.
Angažirala i odvjetnicu
Kad joj se dogodilo ova grozna situacija, angažirala je odvjetnicu. “Odvjetnica je pak bila toliko nesposobna, da me nije uspjela vratiti u moju vlastitu kuću. Samo je na sudu dogovoreno plaćanje stanovanja. Sudski mu je naloženo da ima i nekoliko obveza prema meni, ali on se ničega ne pridržava”, teške su riječi ove nesretne umirovljenice.
Sina vidi zbog stanarine
Sin je ne posjećuje. “Na svaki mogući način manipulira sa mnom, samo da mi nikako ne pomogne. Snahu vidim još manje, možda jednom godišnje. Pitam se zašto sudstvo i institucije ne pomognu u slučajevima kakav je moj!?” piše nam.
Usamljenost bi, povjerava nam, nekako još i podnijela, ali odbacivanje koje je doživjela, to majka podnijeti ne može. Svjesna je, bude li joj se zdravlje još imalo pogoršalo, više si sama neće moći donijeti ni pola kruha iz trgovine.
“Usamljena sam, mučim se jer si zbog zdravstvenog stanja teško suham. Ne mogu ništa nositi, pa mi je odlazak u nabavku veliki problem. I iako po godinama nisam prestara, bolest me preuzela. U stalnom stresu proživljavam ove moje umirovljeničke dane”, piše nesretna Jasna.
Priča gospođe Jasne nije usamljen slučaj. Sve je više starijih ljudi koji se, zbog narušenog zdravlja i obiteljskih sukoba, nađu u bezizlaznoj situaciji; zaboravljeni od institucija, ali i vlastite djece. Stručnjaci upozoravaju da je uz materijalnu pomoć jednako važna i emocionalna podrška, jer osjećaj odbacivanja razara jednako snažno kao i bolest. “Samo da netko pokuca, pita kako sam, to bi mi značilo više od svega”, kaže Jasna. (r)
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
