Iznos od 1.400 eura nekome se može učiniti pristojnim, čak i izdašnim. U stvarnosti, uz inflaciju i blagdansko ozračje u kojem se mnogi barem malo opuste s troškovima, novac nestane brže nego što se planira. Posebno u prosincu, kada se zbrajaju režije, darovi, hrana i sve ono što Božić nosi sa sobom, granica između “imat ćemo dovoljno” i “ostali smo bez ičega” može biti vrlo tanka.
Umirovljenik Boris i njegova supruga Fani zajedno primaju 1.400 eura mirovine. Kako kažu, žive sami u dvokatnici u okolici Zagreba i nastoje voditi skroman život. No, priznaju da ih je prosinac ove godine potpuno iscrpio. “U studenom smo vikendima čuvali djecu pa smo više grijali kuću. Plin nas je došao 180 eura, a ukupne režije prešle su 300 eura”, objašnjava nam gospodin Boris.
Sto eura za kolače
Na to se nadovezala i posljednja rata za sušilicu rublja od 75 eura, a zatim i božićni darovi. “Djeci smo namijenili svakome po 100 eura pod bor. To im dajemo jednom godišnje i radije ćemo se odreći svega, nego uskratiti im to”, kaže. Supruga je, nastavlja pomalo revoltirano, za sastojke za kolače potrošila gotovo 100 eura, a najviše se žalila na cijenu oraha. Veliki vikend-šoping stajao ih je još 150 eura.
Posebno ih je iznenadio rast cijena pića. “Ne kupujemo često, ali sada smo uzeli nekoliko boljih butelja vina i dvije žestice. Nisam ni znao koliko je to poskupjelo. Još nam preostaje platiti puricu, koju smo naručili od gospođe iz Zagorja, i to veliku, i skupu, jer nam obitelj i kćeri i sina dolaze na ručak”, priznaje.
13. mirovina kao melem na ranu
Na sve to dolazi hrana za blagdanski stol, i to bez bakalara, o kojem više i ne razmišljaju. Sitni, ali stalni troškovi nastavili su se gomilati, od benzina do odlaska na Advent u Zagrebu. “Praktički smo presušili. Spašavamo se onime što smo uštedjeli nakon ljeta. Da nemamo ušteđevinu i da nije bilo 13. mirovine, do kraja godine bili bismo potpuno švorc“, ispričali su nam.
Iako ne voli generalizirati, gospodin Boris priznaje da ga svakodnevica sve više brine. “Ne znam za druge, ali s ovim mirovinama ne može se dalje. To je pretakanje iz šupljeg u prazno. Ne znam ni do kada ćemo moći održavati auto, a kamoli vikendicu. U dom za starije nećemo moći oboje, nema šanse. Djeca sve potroše na svoju djecu i nikada od njih ne bih tražio novac. Radije dajem iz ruke nego je pružam, takvi smo supruga i ja oduvijek”, zaključuje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
