Oni koji pamte Facebook od prije petnaestak godina pamte i znatno višu razinu komentiranja. Broj korisnika bio je manji, a dobna i obrazovna struktura ujednačenija, pa su se više slušali oni koji su doista imali što reći. Bilo je manje svađa i osobnih uvreda, a više polemika. Usto, Facebook je tada korisnicima plasirao informacije i sadržaj koji danas ne dolaze do šire publike.
U međuvremenu, mrežu su preuzeli isprazni cinizam, verbalno nasilje i nametanje neznanja kojega se više nitko ne srami nego se inzistira na uvažavanju istoga. Komentari su postali glupi ne zato što su se znatno smanjili kvocijent inteligencije ili razina obrazovanja u općoj populaciji, nego zbog toga što sama platforma potiče patološko i društveno toksično ponašanje.
“Algoritam je bog!” Tu rečenicu često čujemo od ljudi koji pokušavaju odgonetnuti kakav sadržaj i komu plasira društvena mreža, a koji su do prije nekoliko godina tvrdili: “Kvalitetan sadržaj je bog”. Algoritam nije nikakvo nadnaravno biće, već formula ili program koji će izračunati što se od sadržaja isplati pogurati i komu, a da bi vlasnici mreže imali najveću zaradu u danim mogućnostima.
Upravo zbog toga Facebook već duže vrijeme ne gura pametne, kvalitetne i promišljene komentare, nego potencira sadržaj koji će izazvati najviše nagonskih i emotivnih reakcija za koje nije potrebna solidna intelektualna nadogradnja. To su najčešće emocionalni, pojednostavljeni, konfliktni ili provokativni istupi.
Razum se teško unovčava
Kada je nešto racionalno i plasira se racionalnim ljudima, teško da će izazvati brojne zapjenjene reakcije i kilometarske svađe. Eventualno će se dogoditi neki lajk, dijeljenje ili pristojna diskusija nekoliko ljudi koji poznaju materiju, dok će drugi stajati sa strane i sa zanimanjem promatrati i učiti. Dakle, to nije “vatra” koja će gorjeti satima pa i danima i zbog toga algoritam procjenjuje da od toga “nema kruha”.
Zbog svega ljudi koji imaju znanje, iskustvo i vještinu kvalitetnog argumentiranja nemaju motiv sudjelovati u komentarima jer su u manjini. S druge strane, u većini su oni koji imaju jako mišljenje, ali nemaju ni potrebe niti raspolažu misaonim alatima da ga testiraju ili obrazlože. Prvi jednostavno budu zatrpani komentarima drugih, a kako su ti komentari često i nepristojni, pametni i razboriti masovno napuštaju ovu društvenu mrežu. Ili šute i gledaju što se događa. Algoritam pri tom surađuje s općom klimom politiziranja i radikalizacije pa se više ne zna tko koga hrani; neugodna realnost mašinu ili mašina društvo koje spiralno tone.
Brže, površnije, netočnije
Facebook k tomu potiče površnost jer komentari se pišu između kuhanja ručka i okapanja vrta. Malo komu je stalo provjeriti istinitost onoga što pišu, a argumentirane replike površni ljudi shvaćaju kao provokaciju, a ne poticaj za razmišljanje i učenje.
Uz to, postalo je posve prihvaćeno ne znati o čemu se zapravo govori pa se reagira na naslov, sliku ili tuđi komentar što ne može rezultirati smislenom replikom. Drugim riječima, normaliziran je loš diskurs a kad korisnik vidi da su najvidljiviji komentari grubi, netočni ili cinični, i sam spušta vlastiti prag. Glupost tada postaje društveno dopuštena pa i nagrađena lajkovima zbog zloćudne arhitekture samog sustava. Ne treba zaboraviti da lajkovi djeluju na mozak kao droga pa mnogi tu “nagradu za glupost” uzimaju kao dokaz ispravnosti lajkanih sadržaja.
Samopouzdanje bez pokrića
U tako zagušenom sustavu koji njeguje ljudske mane nema posljedica, nema reputacijskog rizika, nema kontrole i nitko ne mora biti dosljedan ili dokazivati da zna o čemu govori. Ljudi s osmoljetkom tako mogu dijeliti savjete iz endokrinologije i pri tom se izrugivati stvarnim liječnicima, iako znaju da će, kad zagusti, i sami potražiti pomoć liječnika. Sve to omogućuje iznošenje netočnih tvrdnji, teorija zavjere i brzih moralnih presuda bez ikakve odgovornosti i na krilima suludog samopouzdanja.
Naposljetku, mreža je postala ventil za frustracije, identitetske sukobe i osobne probleme. Rasprave se svode na “mi” i “vi”, pri čemu smo mi uvijek bezgrješni. Dizajn sustava takve rasprave čini normalnima i vidljivima jer su isplative, pretvarajući sudionike u gorivo za mašinu koja sama sebe pogoni i proizvodi novac. Razum je u takvom sustavu suvišan, ako ne i nepoželjan.
