“Ako plaćamo doprinos za zdravstvo prema visini plaće, a svi imamo jednako pravo na liječenje, bilo bi najpoštenije da tako bude i s mirovinama. Svatko bi trebao plaćati prema visini osobnog dohotka, a mirovine bi trebale biti svima iste.” Piše to naša čiteteljica Kristina, potaknuta umirovljeničkom željom za uravnilovkom i protivljenjem brojnih umirovljenika koji misle da to ipak ne bi bilo pošteno.
U čemu je kvaka? Zdravstveni sustav u Hrvatskoj temelji se na načelu solidarnosti. Izdvajanja rastu s plaćom, ali pravo na liječenje ne ovisi o tome koliko je netko uplatio. Kada nastupi bolest, sustav ne pita za radni staž ni visinu doprinosa, nego pruža jednaku uslugu svima.
S mirovinama je drugačije. Onaj tko radi duže i uplaćuje više, u konačnici ima i višu mirovinu. Barem naizgled, budući da zbog ranijeg umirovljenja i slabe penalizacije, prijevremeni umirovljenici dobiju veći zbir mirovina od onih koji su radili duže i do propisane dobi za umirovljenje.
Mirovina se, zapravo, promatra kao odgođeni dohodak na temelju rada, a ne socijala, pa onaj tko je dao više, u teoriji dobije više. Iako postoje institut najniže mirovine i brojne socijalne korekcije, temeljna ideja ostaje vrednovanje doprinosa pojedinca kroz uplaćeni novac i godine rada, a ne univerzalna socijalna pomoć.
Zašto se zdravstveni i mirovinski sustav razlikuju u svojoj naravi? Zato što bolest i starost nisu istoznačnice. Bolesni možemo biti u svakom trenutku života, a stari smo samo kad smo stari. Zdravlje nam treba osiguravati cijeli život, između ostalog, da bismo mogli zaraditi mirovinu za starost.
Mirovina je u samoj svojoj povijesnoj klici osiguranje radnika od gubitka dohotka u starosti. Bolest ne možemo predvidjeti, ali starost je željeni ishod života i za nju se možemo pripremiti.
Osim toga, kada bismo svi imali jednak zagarantiran prihod u starosti, to bi djelomično prouzročilo i gubitak motivacije za obrazovanje i rad. Dapače, nikome ne bi bilo u interesu plaćati veće doprinose, što bi potaknulo sivu ekonomiju, a posljedično smanjilo mirovine. Kritičari tvrde da bi se time i izjednačavali vrlo različiti doprinosi društvu, što bi kod dijela građana stvorilo snažan osjećaj nepravde i narušilo povjerenje u institucije.
Ipak, nije sve tako crno-bijelo. Postoje i mekši modeli, poput australskog, u kojem država jamči osnovnu mirovinu koja je u suštini oblik socijalne pomoći. Ona se ne isplaćuje svima jednako, nego podliježe strogom testiranju prihoda i imovine, čime se osigurava egzistencijalni minimum onima koji ga doista trebaju.
Istodobno, radnici su obvezni sudjelovati u kapitaliziranim mirovinskim fondovima, a mogu i dodatno štedjeti kroz dobrovoljne sheme pa se viši životni standard u starosti gradi izvan državne pomoći. No takvo je rješenje primjereno bogatijim i stabilnijim državama s građanima koji imaju usađenu financijsku pismenost i odgovornost. Ukratko, teško bi se preslikalo u slabu ekonomiju poput naše.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
