Bez obzira na godine truda, ljubavi i pažnje koje je ulagala u obitelj, čitateljica Sonja u povjerljivom nam pismu piše da se osjeća zanemareno i napušteno. U blagdansko vrijeme još joj je teže, a jedini pravi prijatelj joj je mali pas koji joj pruža utjehu.
”Imam 66 godina, u mirovini sam i devet godina udovica. Još kao dijete naučila sam što znači ostati bez oslonca jer je mene i mlađu sestru ostavila majka kad smo bile u dobi od osam i pol godina i šest godina. Srećom, odgojio nas je otac kao samohrani roditelj i dao nam sve što je mogao. Unatoč tom teškom početku, vjerovala sam u ljubav i obitelj”, piše nam.
Financije je vodila sama
”Udala sam se s 31 godinom, iz ljubavi, no suprugovi me roditelji nikad nisu prihvatili jer sam bila sedam godina starija od njega. Dali su nam ipak dio kuće, ali samo zato da svijet ne bi rekao da zjapi prazna, a sinu je ne daju na korištenje. Tu sam kuću od početka obnavljala uglavnom ja jer sam radila, dok je suprug još studirao. Nažalost, moj je muž dopustio roditeljima da se miješaju u naš život, što je negativno utjecalo i na brak i kasnije na djecu”, objašnjava slijed događaja.
Otkriva i da je godinama bila u kreditima, prodala vrijedno zlato, brod i vez, a sve kako bi obitelj preživjela. ”Suprug se, unatoč trudu, nikada nije u potpunosti profesionalno ostvario. Briga o obitelji uglavnom je pala na mene – financijski, organizacijski i emocionalno. Školovala sam djecu, vodila ih u glazbenu školu, na treninge odbojke i rukometa, u školu stranih jezika, a sve bez ikakve podrške. Istodobno su me omalovažavali i šikanirali uz stalne komentare da živim u njihovoj kući, iako sam sve financirala”, piše Sonja.
S prosječnom mirovinom vraća kredit
Brak je, ističe, s godinama postao neizdrživ, ali s jednom plaćom i dvoje male djece nije imala novaca ni snage otići. ”Nakon 26 godina braka, suprug je iznenada preminuo. Djeca su tada imala 19 i 21 godinu. Bio je to strašan šok, tim veći jer mi je godinu ranije umrla i sestra. Ostala sam sama, bez podrške, opterećena dugovima. Obrt pokojnog muža preuzela je kći i dala ga svom bivšem dečku, uz tvrdnju da sam nesposobna. Istina je da sam bila slomljena. Trebalo mi je više od dvije godine da se barem djelomično oporavim”, opisuje.
Nakon 30 godina napustila je kuću i pokušala započeti novi život s drugim čovjekom, no to se, piše iskreno, pokazalo pogreškom. ”U međuvremenu je umro i moj polubrat, a na nagovor djece preselila sam u mali dio njegove kuće, koji sam naslijedila. Ranije sam svoju polovicu stana koju sam naslijedila od oca, prepustila sestri i njezinoj djeci koji danas sa mnom uopće ne komuniciraju. Živim sama s prosječnom mirovinom, unatoč 43 godine radnog staža. Vraćam kredit, u procesu sam etažiranja kuće i sve plaćam sama.”
Izabrala je društvo psića
”Dolazi Božić, a provest ću ga sama, kao i Novu godinu. Prema mišljenju moje djece, ja sam egoistična i tražim posebni tretman. Sin me naime pozvao, ali pod uvjetom da ne dovedem svog malog psa u kuću u kojoj sam živjela i radila punih 30 godina, u koju sam uložila pola života. U toj kući za mog psića nema, dok tamo žive njegove tri mačke. Odbila sam taj uvjet jer se puca, a psić se boji.”
”Napominjem da se već više od šest mjeseci sama borim s herpes zosterom, sama s užasnim bolovima, bez ičije pomoći. Danas bol donekle popušta, ali neuropatske tegobe i dalje ostaju. Teško je kad shvatiš da si dao sve i nemaš pravo očekivati ništa, jer došlo je vrijeme da samo roditelji moraju voljeti i žrtvovati se, ali djeca to ne moraju, oni imaju svoj život i grijeh je očekivati pomoć i razumijevanje od njih, a da o ljubavi i ne govorim. Zato biram samoću i blagdane ću provesti sa svojim psićem”, zaključuje svoje pismo umirovljenica Sonja.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
