Europa ubrzano stari i čini se da sve europske države samo prolongiraju kolaps mirovinskog sustava koji je zasnovan na pretpostavci višestruko većeg broja radnika u odnosu na umirovljenike. U Hrvatskoj, primjerice, na jednog umirovljenika dolazi tek 1,4 radnika koji doprinosima trebaju pokriti jednu isplaćenu mirovinu.
Rješenje je, kažu stručnjaci, u kombiniranju provostupnog pay-as-you-go osiguranja, u kojem radnici financiraju aktualne mirovine, i raznih mirovinskih proizvoda. Prevedeno, državna mirovina ide u smjeru socijalne pomoći, dok će sve ostalo biti prepušteno radnicima. Oni koji budu imali dovoljno mudrosti, ali i plaće koje to mogu podnijeti, morat će plaćati dodatna mirovinska osiguranja i štednje koje će im u mirovini omogućiti držanje glave nad vodom. Ostali će potonuti u državno subvencionirano siromaštvo.
“Umirovljenici imaju višak vremena i manjak novca”
Istina je brutalna, a brutalan je i naš čitatelj Ivan koji misli da državne mirovine treba jednostavno ukinuti. Strahovito ga iritiraju, kako kaže, umirovljenička kukanja na društvenim mrežama. “Umirovljenici s jedne strane imaju manjak materijalnih resursa, što je i motiv zbog kojega kukaju. S druge strane, imaju jako puno slobodnog vremena, što je druga pretpostavka zašto mogu stalno biti na društvenim mrežama i kukati.”
“Te dvije, zajedno u kombinaciji sa njihovom sebičnosti, dovode do toksičnog koktela. Taj trokut bijede čini ubitačnu kombinaciju jer time njihovo nezadovoljstvo i frustracije bivaju višestruko pojačanima”, analizira Ivan koji za sebe kaže da je osoba u srednjim tridesetima koja je počela raditi u 17. godini života.
“Zarađujem mimo sustava”
“Svjestan sam da neću imati ništa od uplata u javne mirovinske stupove. Moja generacija doprinose tretira kao oblik poreza, a ne štednje. Te uplate država od nas prisilno oduzima, znajući da od toga nemamo nikakve koristi. Na meni ostaje samo manevarska sposobnost da što više zarađujem mimo sustava i da što više investiram u privatne oblike mirovinskih štednji, odnosno investicija. Pošto je svatko mlađi od 45 godina silom prilika postao sam svoje mirovinsko osiguranje”, kaže Ivan.
Ivan ne razumije što je mirovina
Doduše, ima u ovim njegovim riječima i nerazumijevanja na koje nisu imuni ni sami umirovljenici jer prvostupna mirovina nije štednja, već osiguranje za starost i nemogućnost rada. To je, slobodno možemo reći, temelj socijalne države u kojoj stari i isluženi neće umirati po ubožnicama i grabama.
Nadalje, Ivan tvrdi da je mirovinski sustav svojevrsna Ponzijeva shema i penalizacija za rad, pa je za pretpostaviti da bi u idealnom Ivanovom scenariju svaki radnik bio prepušten sam sebi, bez kakve-takve društvene zaštite od apsolutnog siromaštva u slučaju starosti ili invaliditeta.
“To je lažna solidarnost”
Potvrđuje to naš čitatelj riječima da se, citiramo, naslađuje u moralnoj, materijalnoj i duhovnoj bijedi očajnih umirovljenika. “Njihovi komentari barem mogu poslužiti tome da hrane moju moralnu satisfakciju i da me njihova bijeda barem malo razveseli, kada me već prisiljavaju da sudjelujem u lažnoj solidarnosti na svoju štetu, a njihovu korist”, izlaže nam svoju socijalnu neosjetljivost.
“Ako ja uložim svu ušteđevinu u neku opskurnu kripto valutu i sve izgubim, nitko me ne bi žalio. Tako su i oni trebali na vrijeme zbrojiti dva i dva, odnosno uvidjeti da su njihove uplate u mirovinske stupove bile promašene investicije, oko kojih mlađa generacija ne bi trebala solidarno snositi račun. Iako su umirovljeni svjesni da mlađi osiguranici ne mogu očekivati ništa, svejedno od nas traže da se na svoju štetu žrtvujemo za njih”, nastavlja.
“Očekuju da se mladi žrtvuju za njih”
Ivan, kao i sve veći broj mladih, misli da je to da mladi nose teret starih potpuna nepravda i anakronost u 21. stoljeću. Dapače, jasno sugerira da bi se stari trebali i u jeseni života žrtvovati za mlade.
“Kada je tonuo Titanik pouka priče je bila da se stariji putnici žrtvuju kako bi se spasili mlađi. Ali naši umirovljenici, odrasli u nemoralnom jugosocijalističkom sustavu nosajući Titovu štafetu, očekuju od nas mlađih da se žrtvujemo za njih starije. Ali radije svoj kapital planiram ostaviti svojoj djeci, a ne tekućoj potrošnji za mirovine ove propale generacije umirovljenika. I radije od svojih tekućih prihoda planiram svom djetetu kupiti nove cipele, a ne financirati dokolicu današnjih umirovljenika”, zaključuje Ivan svoju distopijsku fantaziju društva bez solidarnosti i međusobne podrške.
Što mislite o Ivanovom razmatranju mirovinskog sustava i društva u kojem dostojanstveno žive samo oni najjači i najsnalažljiviji?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
