Eutanazija i medicinski potpomognuto umiranje jedno je od najosjetljivijih pitanja s kojima se suočavaju vlasti diljem svijeta, jer dotiče pravo na život, osobnu autonomiju i medicinsku etiku. U Europi je tema aktualna od 2002. godine, kada je Nizozemska prva legalizirala aktivnu eutanaziju, a mnoge zemlje zakone su donijele u posljednjih desetak godina.
Potpomognuto umiranje vezano je uz individualnu patnju, medicinsku dijagnozu, prognozu i sposobnost donošenja odluke. No, je li moralno otići u paru, pitaju se mnogi dugogodišnji supružnici koji razmišljaju o zajedničkom odlasku i žele izbjeći situaciju da jedan od njih svjedoči patnji drugog ili ostane sam.
“Želim otići sa suprugom”
“Supruga i ja smo u šezdesetima i često razgovaramo o kraju naših života, ali ne na morbidan način. Nadamo se da to neće biti uskoro, ali oboje se slažemo da bismo voljeli otići zajedno, u isto vrijeme. Imamo odličan odnos i ne možemo zamisliti život jedno bez drugoga, no često razmišljamo i o tome što učiniti ako jedno ili oboje više ne budemo mogli funkcionirati. Je li to nešto o čemu bismo trebali razgovarati s djecom? Jesmo li u krivu, ili čak sebični, što želimo potpisati potpomognuto umiranje udvoje?“ piše muškarac životnoj savjetnici koja odgovara za StartsAt60.
Nije morbidno staloženo razgovarati o smrti
Životna savjetnica Bess Strachan ne vidi morbidnost u ovakvim pitanjima. “Način na koji opisujete te razgovore, dakle kao mirne, pune ljubavi i hipotetske, a ne hitne i histerične, govori da ovo nije priča o očaju, nego o povezanosti, strahu od gubitka i ljudskoj želji da se na kraju dugog zajedničkog života ne ostane sam.“
„Mnogi parovi u šezdesetima i stariji razgovaraju o smrti, samo to ne priznaju uvijek naglas. Kad zajedno izgradite život, odgojite djecu, prođete kroz teška razdoblja i izađete s druge strane, prirodno je zapitati se kako priča završava i je li podnošljivo zamisliti da jedno od vas nastavi bez onog drugog“, objašnjava Strachan.
Praktična pitanja o kojima partneri moraju razgovarati
Želja da se ode zajedno, napominje, rijetko je želja za smrću. Ona je češće želja da se izbjegnu samoća, dugotrajna patnja ili osjećaj da smo nekome teret. “To je izraz ljubavi i nije pogrešan, samo je ljudski. No, razgovor postaje složeniji u trenutku kad se ta ideja pomakne s utješne fantazije prema praktičnom planiranju. Izraz “ako više ne budemo mogli“ ovdje nosi puno značenja i zaslužuje da se razjasni.”
“Što za svakoga od vas zapravo znači to da više ne možete funkcionirati? Radi li se o tjelesnom propadanju, kognitivnom oštećenju, gubitku samostalnosti, boli, strahu od smještaja u ustanovu ili o patnji gledanja kako druga osoba trpi? Parovi znaju pretpostavljati da su potpuno usklađeni, a tek kasnije shvate da zamišljaju vrlo različite budućnosti“, ukazuje savjetnica na nekoliko činjenica o kojima valja razgovarati.
Djeci dugujemo jasno i konkretno izjašnjenje
Pitanje treba li u ovakva promišljanja uključiti djecu manje je pitanje dijeljenja svake misli, a više dijeljenja vrijednosti. „Ne morate opterećivati djecu filozofskim izjavama o želji da umrete zajedno. Oni to mogu doživjeti kao nešto krajnje zastrašujuće i to bi im moglo nametnuti emocionalnu odgovornost koju niti žele niti zaslužuju.“
„Ali dugujete im jasnoću. Razgovarati s djecom o tome kako želite živjeti dok starite, što za vas znači kvaliteta života, tko bi trebao donositi odluke ako vi to ne možete i gdje se nalaze važni dokumenti nije morbidno, već obazrivo. Takvi razgovori u trenucima krize djeci smanjuju paniku i nemoguće moralne dileme. Nepravedno je očekivati da oni pogađaju vaše želje tek kad kriza nastupi.“
Prihvaćanje smrti, ostanak u životu
“Što se tiče pitanja sebičnosti, želja da se na kraju ne ostane sam nije sebična. No emocionalno napuštanje života prerano može biti. Postoji razlika između prihvaćanja smrtnosti i stalnog uvježbavanja vlastitog odlaska. I misao za kraj glasi da život može iznenaditi. Ljudi koji su uvjereni da ne bi mogli preživjeti bez partnera ponekad otkriju novi smisao, pa čak i radost koju nisu mogli zamisliti. A to ne umanjuje ljubav koju su dijelili”, zaključuje savjetnica.
Eutanazija u Europi
Europska zemlja s najduljom tradicijom legalizacije eutanazije je Nizozemska, koja je 2002. godine postala prva zemlja u svijetu s aktivno dopuštenom eutanazijom i potpomognutim samoubojstvom u slučajevima nepodnošljive patnje bez izgleda za poboljšanje. Slijede je Belgija (2002.), Luksemburg (2009.) i Španjolska (2021.), dok je Portugal 2023. usvojio zakon, ali on još nije stupio na snagu.
Švicarska već desetljećima dopušta potpomognuto samoubojstvo, a Austrija i Njemačka također imaju pravnu mogućnost medicinski potpomognutog umiranja pod određenim uvjetima. Kod nas inicijative za legalizaciju postoje, ali zakonodavni okvir još uvijek nije donesen. U Italiji je potpomognuto samoubojstvo protuzakonito, no ustavni sud je 2019. godine dozvolio iznimku.
U Francuskoj su zastupnici lani dobrili mogućnost prava na potpomognuto umiranje, no u Sloveniji, koja je donijela prijedlog zakona o potpomognutom umiranju, taj je zakon odbijen na referendumu i ne primjenjuje se. U Hrvatskoj se o eutanaziji gotovo i ne govori te su svi dosadašnji pokušaji ostali samo na papiru, zbog čega hrvatski državljani potpomognuto samoubojstvo najčešće traže u Švicarskoj.
Što mislite o ovakvom odlasku?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
