Hrvatski umirovljenici i dalje se odriču vlastite udobnosti u mirovini čak i kad imaju štednju, vikendice u koje više ne mogu ići i velike stanove s dvije prazne sobe. Odbijaju otići i u dom dok god baš ne moraju, iako bi im ondje život bio lakši i ispunjeniji. Sve to iz jednog razloga: kako bi imovinu sačuvali za djecu.
A onda susrećemo i slušamo strane umirovljenike koji su prodali kućerine i kupili garsonijeru i sada si samo ugađaju, izlaze, putuju, kupuju bolji naslonjač s masažnom funkcijom, hrane dva psa i priušte si sve ono što im srce poželi. Većina će ih reći kako smatraju da su djeci dali ono najvažnije: dobar odgoj, obrazovanje i sposobnost da se sami probijaju kroz život. A ako iza njih nešto ostane, tim bolje. Ako ne, ne opterećuju se time.
Hrvatski umirovljenici i mentalitet odricanja
Koliko smo daleko od takve opuštenosti na vidjelo je izašlo lani, kad je saborska zastupnica Marija Selak Raspudić objavila program povodom kandidature za gradonačelnicu Zagreba. U programu je predložila mogućnost zamjene nekretnina za smještaj u domu za starije, nakon čega je u našu je redakciju pristigao velik broj reakcija naših umirovljenih čitatelja. Nisu izražavali tek nezadovoljstvo, nego otvoreno zgražanje nad tom idejom. U gotovo svakom pismu provlačila se ista poruka: ”Stan ću ostaviti djeci i ne dam ga državi ni za živu glavu.“
Prisilna promjena uvriježenih stavova o nasljedstvu
I dok mnogi još uvijek grčevito stišću sve što imaju, situacija se polako no gotovo prisilno mijenja. Zbog iseljavanja mladih, sve više starijih roditelja žive sami, a kako dolazi dublja starost i problemi s mobilnošću, moraju donositi teške odluke pa čak i o prodaji imovine. No poimanje toga kod nas je dijametralno suprotno u odnosu na strance. Ideja da sve potroše ili prodaju imovinu djeluje im kao životni poraz, dok mnogi strani umirovljenici u tome vide nove prilike, razlog za optimizam i najbolji put do bezbrižne starosti.
I naša sugovornica Brigita (79) rekla nam je da bi bila najsretnija da može sve što ima ostaviti djeci: “Oboje djece odselili su u njemački Paderborn prije 17 godina i ne planiraju se vraćati u Hrvatsku, a ja nisam više mlada. Polako razmišljam što i kako ću ako me pozovu u dom za starije. Zapisala sam se prije osam godina, ali mi mirovina nije dostatna čak ni za goli smještaj, a kamoli za džeparac i dodatne usluge. Djecu ne želim uskraćivati. Voljela bih im ostaviti stan, ali trebam novac za dom. Žao mi je što je tako jer sam ja do zadnjeg brinula o oba svoja roditelja i smatram to najprirodnijim, ali ne mogu birati.”
Život u mirovini bez grižnje savjesti
Istražili smo na stranicama za razmjenu iskustava Quora i što umirovljenici širom svijeta kažu o uskraćivanju užitaka u mirovini u korist djece.
“Kći i sin imaju 39 i 41 godinu. Situirani su i svaki zarađuje više nego što uspiju potrošiti. Sin je električar i još jednu plaću zaradi na prekovremenima i ‘u fušu’. Suprug naše kćeri pak radi u upravi velike kompanije, a ona radi nepuno radno vrijeme i to samo zato što ne želi biti kućanica. Nedavno sam bila kod financijskog savjetnika koji me pitao želim li štedjeti nasljedstvo za djecu. Ma kakvi, ni slučajno! Putovat ću i živjeti ugodno. Ako nešto ostane, neka nose.”
“Mnogi su štedjeli i uskraćivali si sve u životu kako bi svu imovinu ostavili djeci. Suprug i ja smo taj novac zaradili i uživat ćemo u njemu tijekom mirovine. Kupili smo kuću iz snova iz 1920-ih koju temeljito obnavljamo. Novac koji će jednog dana djeca dobiti od kuće trebao bi im biti dovoljan. Tako sam i ja naslijedila, kao i moja braća i sestre. Sve ostalo ćemo mirne duše spiskati na sebe”, istaknula je umirovljenica Elizabeta.
A kakvi su vaši planovi? Pišite nam o svojim razmišljanjima na ovu temu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
