Među brojnim svjedočenjima koja govore o teškom životu s hrvatskim mirovinama, izdvaja se ono gospođe Ivanke iz okolice Delnica. Kaže da je zadovoljna svojom malom mirovinom od 520 eura, kojom pokriva sve svoje potrebe i želje, te da ne razumije zašto se mnogi umirovljenici toliko žale.
“Čitam da velika većina Hrvata živi u vlastitim nekretninama. Pa zašto se onda svi umirovljenici toliko bune? Gdje god se okrenem, samo kukaju, više mi se i ne ide pretjerano među ljude. Meni nije jasno, jer sam sasvim zadovoljna i mogu živjeti sa svojom mirovinom bez frustracija. Suprug mi je umro mlad. Na dvoje djece nisam dobila dodatni staž jer sam se umirovila prije tog zakona. Iako mi je žao što je taj zakon nepravedan, nisam ogorčena jer si to jednostavno ne dopuštam”, navodi gospođa Ivanka (75).
‘Ne tražim dodatke od države’
“Od ove države nisam naučila tražiti dodatke, uzdam se samo u sebe i svoje kljuse. Obradim si doista malo vrta, jer više ne mogu puno raditi po zemlji, i to mi je dovoljno, ali barem kiselog kupusa imam za cijelu zimu. Jedan dan ga jedem na salatu, drugi dan s grahom, koji je jeftin. Bundeve mi stoje mi u podrumu i svako malo napravim varivo”, opisuje svoje navike.
“Jednom tjedno kupim kilogram junetine, što mi dovoljno za juhu, dva šnicla i mali gulaš za dva dana. Jetrica su također jeftina, a srdele nam jednom tjedno dostave iz Rijeke. Kilogram ribica dovoljno je za tri ručka i sve to košta pet eura. Kruh pečem sama, ali samo zato što ne idem često u trgovinu i ne želim ići samo zbog kruha. Vjerojatno bih usput kupila nešto što mi ne treba.”
“Škrinju imam samo malu, ali u tri ladice stanu mi vrganji koje sama skupljam, grašak, rajčica, brokula, mrkva, orasi. Sve to, uz vreću brašna, dovoljno mi je da se uredno i jednostavno prehranim, jer živim sama i sve organiziram se prema svojim potrebama”, napisala je.
U gradu se baca previše hrane
Kći, zet i unuka žive u gradu. “Unuci ne mogu dati novac, ali joj mogu isplesti šal kao prošlog Božića. Moji se žale na skupoću i znam da je u gradu danas teže živjeti, no vidim da im ništa ne fali. Bila sam kod kćeri i vidim da bacaju previše hrane. Ne trebaju kupovati ni najskuplje cipele.”
“Jedino što me prestravilo su školski izleti. Unuka je četvrti razred srednje, a izleti koštaju po osamsto eura. Maturalac je bio gotovo dvostruko skuplji. Tu vidim da je teško toliko izdavati, ali mi umirovljenici nemamo takvih izdataka. Ne zanima me više novi kauč ni nova kuhinja, tako da mislim da se može ako se pametno živi”, smatra.
“I za kraj želim reći, dok god ljudi toliko sjede po restoranima i kafićima, a uvjerila sam se u to Zagrebu, nemamo što kukati. Staro i mlado, svi sjede po kavama. Ne vidim razloge za toliko jadikovki. Ako ja mogu biti zadovoljna s mojih 520, mogu i oni s prosječnom mirovinom od 700 eura”, zaključuje ova umirovljenica.
Kako živite s mirovinom? Mijenjate li kuhinju, idete li u kafiće i restorane?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
