Iako mnogi smatraju da nema smisla raditi uz dobru mirovinu, poneku dionicu i izdašnu štednju u banci, drugi nastavljaju ići na posao. Ne rade to zbog zarade, nego iz strasti, osjećaja svrhe i zadovoljstva. Svjedoči tome i 80-godišnjak koji se i dalje diže u pola pet, uredno slaže voće i povrće u kašete i točno u osam otvara svoju malu trgovinu.
“U našoj obitelji kruži stara izreka koja kaže da postoje dva stolca koja će te ubiti u životu: električni stolac i naslonjač. Smrtna kazna na meni se neće provesti, ili se barem nadam da neće, ali nema šanse ni da se povučem u mirovinu i sjedim pred televizorom. To nije u mojoj naravi ni krvi. Moj je djed gorljivo pokrenuo posao još davne 1975. godine, a otac je nastavio obiteljsku tradiciju i radio do svojih devedesetih”, ispričao je 80-godišnji Britanac Robin Blair za Business Insider.
“Moglo bi se reći da sam u obiteljski posao ušao još kao beba 1940. godine, kad me mama stavljala pod pult dok je posluživala kupce. Očekivalo se da ću u rasadniku pomagati čim naučim hodati, a do pete godine već sam samostalno sijao sjeme, sadio kupus i brinuo o rajčicama. Sestre, mlađi brat i ja rano smo u djetinjstvu dobili svaki svoj komad zemlje te smo mogli proizvoditi nešto po želji i zadržati zaradu od prodaje uroda. Među nama je postojalo prijateljsko natjecanje tko će ostvariti najveću dobit. Ja sam se bacio na salatu jer je davala brzi prinos”, otkrio je.
Puno radno vrijeme već s 15 godina
Jedva je, kaže, čekao završiti školu i s 15 je godina počeo raditi na puno radno vrijeme, iako je posao bio fizički zahtjevan. “Sve smo uzgajali i prodavali sami sve dok nismo krenuli i s veleprodajom. Ujutro smo brali i prali povrće i voće, a zatim bi naš konj Bobi vukao natrpana drvena kola pet kilometara do tržnice. Djed je bio ponosan čovjek i sjećam se da nikad nije dopustio da konj krene prije nego što bi mu se ulaštila oprema. Nije mogao ni sanjati o motornim vozilima“, kaže.
Tržnica je, prisjetio se, u to doba radila od 15 sati pa sve do ponoći, a upravitelj bi u 21 sat zazvonio kako bi svi počeli licitirati za preostale proizvode. “Bilo je zabavno nadglasavati se da bismo privukli najboljeg ponuđača, a važno je bilo sve prodati jer tada još nije bilo hladnjaka. Ono što se ne bi prodalo, vozili smo natrag u rasadnik i pretvarali u kompost.”
Što ljepše voće i povrće, to bolja zarada
“Naše geslo bilo je. što ljepše voće i povrće, to više novca. I još se držim tog pravila. Jabuke u mojim gajbicama sjaje, a banane su u savršenoj fazi zrelosti. U vlastitim staklenicima uzgajamo i bobičasto voće kao što su jagode, maline i borovnice koje uvijek izgledaju primamljivo“, otkriva ponosni vlasnik poljoprivrednog gospodarstva.
Kad su došli lanci supermarketa, kaže, krenula je nesmiljena borba za opstanak malih privatnih trgovina. “Morali smo se natjecati s velikim lancima, od prvog dana spuštaju cijene jer se natječu među sobom, a nas male pokušavaju podcijeniti. Teško im je konkurirati i iz razloga što ljudi vole praktičnost odlaska u supermarket gdje na jednom mjestu kupe sve što trebaju, a imaju i besplatno parkiranje. Ipak, imamo mnoge vjerne kupce koji cijene kvalitetu”, rekao je ponosno.
Mali trgovci su naglo propali
Nažalost, kaže da su ostali jedina trgovinica u kojoj se prodaje voće i povrće iz vlastite proizvodnje. “Kod nas kupci osim kvalitenih proizvoda cijene i živahan razgovor te osobne usluge jer sam im uvijek voljan izaći ususret”, kazao je.
Radna etika usađena mu je još iz djetinjstva i nema problem s ustajanjem u 4:30 ujutro kako bi pripremio trgovinu koju otvara u osam. Radni dan u ljetnim mjesecima potraje mu i do 22 sata jer nastoji iskoristiti duge dane. Jedino što ga pomalo brine jest činjenica da nitko iz obitelji zasad nije pokazao ozbiljniji interes za nastavak posla.
“Ovo mi je gospodarstvo pružilo bolji život nego što sam ga ikad mogao zamisliti. Brat i ja radili smo kao partneri sve do njegove smrti 2013. godine. Žao mi je što ga više nema, ali i dalje uživam u vođenju posla. Rastužim se kad pomislim što će biti s trgovinom nakon mene. Kad pitam kćer hoće li nastaviti obiteljsku tradiciju, samo se nasmije i kaže: ‘Nikad ne reci nikad.’ Do tada radim i na život gledam pozitivno. Posebno me veseli i supruga Alwyn, koja strpljivo podnosi moju stalnu zauzetost i brine se o mom zdravlju”, kaže ovaj vitalni 80-godišnjak.
