Naša čitateljica Nada kaže da je predala papire za prijevremenu starosnu mirovinu koja će joj iznositi oko 610 eura. “Netko će reći da je to malo, netko da je pristojno. Meni je, međutim, iz cijele te računice najvažnije da ću dobiti slobodu i baviti se onim što volim. Da ostanem raditi do punih uvjeta za starosnu, razlika na mirovini nije vrijedna dvije godine mog života.”
Nada je cijeli radni vijek provela praktički u istom uredu okružena papirima, registratorima. Pratila je zakone, pronalazila rješenja. Mnogi će, kaže, reći da je radila lagan posao. “Ljudi ne razumiju koliko je to naporno. Rad na traci je težak, ali kad dođeš doma ti si svoj čovjek i radiš što hoćeš. Ja sam se znala noćima okretati u krevetu, brinula jesam li koga oštetila, hoćemo li uhvatiti rokove, kako se postaviti prema šefovima koji su se mijenjali kao na traci.”
“Rad u kancelariji je teži od rada na traci”
Najteže joj je, dodaje, bilo raditi sa strankama. “To je psihički napor koji jednostavno ostavlja trag i na tlaku i na živcima. Svakodnevno su mi dolazili i oni nepismeni i oni s najvišim školama. I nema razlike među njima. Neki su dobri, neki su pristojni, ali kad dođu glupi i bahati, nakon njih moraš popiti tabletu za smirenje. Koliko sam puta samo cupkala na vanjskim stepenicama usred zime, samo da se smirim i da ne poludim.”
“Ali to što sam radila u kancelariji, ne znači da nisam radila fizički. Jedva sam čekala proljeće da nakon posla mogu obrađivati naš poprilično veliki vrt. Kod nas se oduvijek radilo. Imamo grunt koji muž i ja obrađujemo otkako smo zajedno. Teškim fizičkim radom sam liječila živce od posla u kancelariji. A i zaradili smo dobro. Zadnjih desetak godina povrće prodajemo na vratima. Imamo tablu ispred dvorišta i na njoj uvijek piše što imamo u ponudi. Ljudi vole kupovati svježe, pogotovo ako gledaju kako im u vrtu bereš tikvice, papriku, salatu, sve što vrt da.”
“Ne mogu biti besposlena i kukati u mirovini”
Zato joj, kaže Nada, nije jasno kad vidi da ljudi mirovinu zamišljaju kao besposleno ležanje i čekanje smrti. “Fantaziraju o nekom odmoru, sjednu pred televizor i počnu kukati kako su dani dugi, kako im je dosadno i kako se nema što raditi i kako nemaju novaca. Ja svoj život ne mogu zamisliti u tim gajbicama od stanova u zgradama u gradu. U mirovini ću raditi i zaraditi.”
“Muž i ja odlučili smo napraviti korak dalje. Registrirat ćemo OPG i postaviti plastenik kako bismo produžili sezonu. Posebno za salatu. Tko god se time bavi zna da se na dobroj salati može zaraditi sasvim pristojan novac. Sa svim povrćem koje prodajemo već sada mogu jako lako zaraditi još jednu mirovinu jer sve što smo do sada proizveli uspjeli smo prodati.”
“Zagrepčani sve pojedu”
Nije jedina. Kaže da njena susjeda prima narudžbe preko Facebooka pa razvozi robu po Novom Zagrebu. “Kaže u šali da bi Zagrepčani kupili i ljuske od krumpira i pojeli samo kad znaju da nije iz supermarketa. Zato se ja mirovine uopće nisam bojala. Da sam mogla i ranije, napravila bih to.”
Za sebe kaže da će raditi do osamdesete, a onda kako bude. “Sigurno nisam među onima koji govore da bi radije umrli od gladi nego kopali zemlju. Ali neka takvih bude što više jer netko mora kupiti naše povrće. Ove sezone krećemo baš ozbiljno, udarnički, držite nam fige”, zaključuje Nada.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
