U 71. godini života, umirovljena srednjoškolska profesorica engleskog jezika otkriva da joj je najveće žaljenje to što je desetljećima pristajala na tuđe zahtjeve i prohtjeve i ignorirala vlastite želje, osjećaje i granice. U ispovijesti ističe kako ne žali zbog niti jednog svojeg postupka, nego upravo zbog toga što svoje potrebe stavljala na zadnje mjesto.
”Bila sam ona koja je uvijek bila tu. Uvijek. Jutarnja smjena koju nitko nije želio, obiteljska večera koju je trebalo organizirati, prijatelj koji zove u ponoć jer mu se život opet raspada, kolega kojem treba zamjena, roditelj kojeg treba voziti na preglede, partner koji traži da sve funkcionira bez problema. Bila sam tu za sve to, bez prigovora, bez oklijevanja i bez da sam se ikada zapitala ono pitanje koje si danas, sa 70 godina, ne prestajem postavljati: a što je sa mnom?”, opisuje profesorica za VegOut.
“Znam da to sada možda zvuči kao samosažaljenje, nezahvalnost, nešto što bi psiholog doveo u pitanje i podsjetio me da sam bila cijenjena i da sam doprinosila društvu. I sve je to istina. Ali istina je i ovo: četiri desetljeća sam igrala ulogu osobe u koju se svi mogu pouzdati, dok sam napuštala onu osobu za koju sam zapravo trebala graditi svoj život – sebe”, opisuje.
Problem samootuđenja i važnost autentičnosti
Istraživanja o autentičnosti, odnosno o tome što znači biti vjeran sebi, svojim vrijednostima i osjećajima, ističu tri povezane dimenzije: autentično življenje, koje odražava vjerodostojnost prema sebi; prilagođavanje očekivanjima drugih, što ograničava izražavanje vlastitih potreba; i samootuđenje, odnosno postupno udaljavanje od vlastitih želja i identiteta.
Sve tri dimenzije su snažno povezane s psihološkom dobrobiti i samopoštovanjem, što potvrđuje da autentičnost nije luksuz, nego temelj mentalnog zdravlja.
“Izvana sam desetljećima izgledala kao netko tko živi ispravno, čak i autentično, jer sam radila ‘prave stvari’. No iznutra su me vodila očekivanjima drugih koja su se oblikovala prema onome što su od mene trebali. Rezultat je bilo polako, ali stalno udaljavanje od same sebe i zaboravila sam da imam svoje potrebe, želje i identitet”, objašnjava.
Zašto je pouzdanost zamka koja uništava potrebe
“Nitko vas ne upozori na to da pouzdanost lako postane vaš identitet. Počnete tako što birate biti odgovorni, zatim ljudi to počnu očekivati, a onda to očekivanje postane temelj odnosa. Prije nego što shvatite, više ne znate razlikovati tko ste od onoga što pružate drugima. Tako sam postala ‘ona koja sve rješava’. To je bila moja uloga u svakom odnosu. I zato što sam bila dobra u tome, nitko nikada nije pitao jesam li dobro, jer sam uvijek izgledala kao da jesam”, ukazuje na zamke takvog obrasca ponašanja.
Kako prepoznati i ispuniti vlastite potrebe
“Trebala sam moći reći da nešto ne mogu sada, bez osjećaja da nekoga iznevjeravam. Trebala sam priznati da sam umorna i to ne prolazno, nego duboko nakon svih tih godina u kojima si nikad nisam bila prioritet. Trebala sam započeti razgovor s partnerom riječima ”ja želim”, umjesto ”mi bismo trebali”, i prestati preuzimati sve ono što drugi ne žele odraditi.”
“Trebala sam imati odgovor kad me netko pitao što želim. Ali nisam ga imala. Toliko sam se bavila tuđim potrebama da sam izgubila vlastite. To samootuđenje nije bilo naglo, nego sporo i gotovo neprimjetno, poput fotografije koja blijedi na suncu sve dok slika gotovo ne nestane”, lijepo je objasnila.
Zašto se žaljenje produbljuje s godinama
Istraživanja pokazuju da se žaljenje s godinama produbljuje, osobito kad više nemamo priliku promijeniti stvari. Ovo nije žaljenje zbog jedne odluke, nego zbog obrasca odnosno desetljeća biranja pouzdanosti umjesto autentičnosti. To vrijeme ne možemo vratiti, niti naknadno izgovoriti ono što nismo rekli ili ispuniti potrebe koje si nismo priznali. Možemo samo to prepoznati, imenovati i nadati se da će netko drugi na vrijeme skrenuti s tog puta.
Zašto se to događa ‘dobrim’ ljudima
Najčešće se to događa onima koje svi opisuju kao nesebične, pouzdane i kao stup obitelji. Te riječi jesu kompliment, ali su i kavez. Jer kada jednom postanete stup, više ne smijete pokazati slabost, tražiti pomoć ili priznati da vam je teško. Kad cijeli identitet izgradite na toj ulozi, gotovo je nemoguće od nje se odmaknuti. Uloga postaje osoba, a ona prava osoba s potrebama, željama i granicama ostaje duboko zakopana.
Savjeti mlađoj sebi: pouzdanost vs. autentičnost
”Rekla bih joj da pouzdanost bez iskrenosti nije vrlina, nego uloga. Da biti tu za sve druge dok nestaješ samoj sebi nije velikodušnost, nego odricanje od sebe. I da ljudi koji te vole ne žele samo tvoju pouzdanost, žele autentičnu tebe. Žele znati što ti treba i žele imati priliku biti tu za tebe. Ako im to nikad ne dopustiš, jednog dana ćeš shvatiti da tvoje najveće žaljenje nije ono što si učinila, nego ono što nikada nisi dopustila da drugi upoznaju”, rekla bi mlađoj sebi ova umirovljenica.
Kako početi živjeti za sebe u zreloj dobi
”Sa 70 godina učim reći što mi treba, priznati da sam umorna, odbiti nešto bez osjećaja krivnje i jednostavno biti, bez stalne potrebe da brinem o drugima. Neugodno je i kasno, ali ponekad zbilja imam osjećaj kao da se prvi put upoznajem sa sobom. Ipak, primijetila sam nešto važno: oni koji su ostali, ostali su zbog mene, a ne zbog moje uloge. A prostor koji se otvorio kada sam prestala biti tu za sve, postao je ono što mi je trebalo da napokon počnem živjeti za sebe”, ističe.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
