Prati nas

Povjerljivo

Oštro

Renata iz Rijeke: ‘Balkanska sirotinja samo kuka, a bogati Šveđani rade i u mirovini’

Umirovljenica Renata iz Rijeke radi u trgovini uz 800 eura mirovine. Tvrdi da joj posao ne donosi samo novac, nego i razlog da ne provodi dane u kukanju.

Objavljeno

|

Autor

Žena s naočalama gleda u kameru.
ilustracija: S. Bura/mj

Zasukati rukave ili kukati da je mirovina mala? To pitanje postavila je naša čitateljica Renata iz Rijeke, jedna od gotovo 40.000 hrvatskih umirovljenica i umirovljenika koji su prihvatili posao na pola radnog vremena. Kaže, novac joj je bio prva motivacija, a onda je shvatila da radom dobiva i više od novca.

Renata ima 800 eura mirovine i radi u trgovini. “I što mi fali? Ustanem, odradim svoje, među ljudima sam, imam dodatni novac i ne trošim dane na prebrojavanje tuđih eura. Kad svojim susjedama kažem da bi i one mogle raditi, odmah dignu nos kao da sam ih uvrijedila. Pa dobro. Onda lezi i kukaj da nemaš za struju”, piše nam.

Renata, shvatili ste to, zamjera hrvatskim umirovljenicima pasivnost, lošu radnu etiku i činjenicu da, kako kaže, gotovo svi jamraju nad mirovinama, dok je broj prijevremenih umirovljenika alarmantno visok, a posao u mirovini potraže svega tri od sto umirovljenika.

Oglas

Brojke koje iznosi stvarno su točne: zaposleno je svega 3,5 posto umirovljenika, a HZMO je u svibnju isplatio više od 215.000 prijevremenih mirovina prema ZOMO-u, o čemu možete više čitati na ovoj poveznici.

“Odličnu ste karikaturu objavili na Facebooku. Svi bi mirovinu kao da su radili 45 godina i kao da su cijeli život imali natprosječno velike uplate u mirovinsko. Kad se zagrebe ispod površine, ispadne jedva 30 godina staža, od toga 25 godina na minimalcu”, piše Renata.

Oglas

“Kada krenu nabrajati tko im je sve kriv, dobijem mlade, od Bruxellesa do sirotinje koja prima 170 eura nacionalne naknade. Gladnom djetetu bi oteli sendvič iz ruke. Ponekad me je sram naših ljudi. Umjesto da zasuču rukave i bave se nečim, samo vrte po Facebooku, kukaju i gledaju tko je navodno ukrao njihovu mirovinu”, nastavlja.

“Novac ne pada s neba”

A istina je, kaže, posve drugačija: “Svoje uplate ste potrošili nakon deset ili trinaest godina mirovine, ovisno o tome kolika vam je bila plaća. Što je stvarno toliko teško razumjeti? Mirovine ne padaju s neba.”

Posebno je ljuti, kaže, to što se u raspravama o mirovinama rijetko govori o onima koji sada rade i financiraju sustav. “Pitam se što je tim ljudima. U Hrvatskoj imamo jednog umirovljenika na otprilike 1,4 radnika. Kad bi svaki umirovljenik imao mirovinu od 1.000 eura, to bi značilo da bi svaki radnik samo za prvi stup morao u prosjeku izdvajati oko 714 eura mjesečno. Samo za mirovine. A od čega će ta naša djeca živjeti? Od čega će hraniti svoju djecu?”

Ne može se reći da nije pogodila glavnu boljku mirovinskog sustava – demografiju. Tijekom osandesetih godina prošlog stoljeća, četiri su radnika uplaćivala doprinose i pokrivala mirovinu jednog umirovljenika. To je nešto što, najvjerojatnije, više nikada nećemo doživjeti jer su današnje generacije umirovljenika rodile manje radnika nego njihovi roditelji, a demografska kontrakcija trend je koji se nastavio. Više o tomu pročitajte na ovoj poveznici.

“Promjena počinje u nama”

Rad u mirovini se u Hrvatskoj ne doživljava vrlinom nego poniženjem, kritizira Renata, ako je u mnogim zemljama posve normalno da ljudi žele ostati aktivni i pridonositi nakon umirovljenja, ako imaju minimum zdravstvenih uvjeta za to.

“Svi rade u mirovini. Rade Nijemci, rade bogati Norvežani, rade dobrostojeći Šveđani, rade ljudi svuda gdje shvaćaju da život ne završava onog dana kad dođe prvo rješenje iz mirovinskog. U Njemačkoj je nepristojno ne prihvatiti ponuđeni posao u skladu s kvalifilkacijama i priliku za zaradu, čak i ako ti ne treba za preživjeti”, niže usporedbe naša bijesna čitateljica.

“Samo kod nas balkanska sirotinja najviše kuka i čeka Godota da joj riješi probleme. Sve na gotovo im treba dati: od posla do penzije. Neće prosvjedovati, neće raditi, ali će zato svaki dan pisati da su im ‘uzeli novce iz fonda’. Koje crne novce kad ti je plaća bila tolika da si si jedva kupila cipele jednom godišnje?” pita.

Zato, kaže Renata, više ne može slušati stalno prebacivanje krivnje na druge. “Dopodne su teški sebi, popodne cijelom svijetu”, zaključuje uz poruku: “Svaka promjena počinje u nama. Ja nemam vremena za kukanje.”

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite zadovoljno, živite dobro.

EPP