Crnjac Pauković: Najnižu mirovinu treba zamijeniti ciljanim zaštitnim dodatkom

U prethodnoj analizi stručnjakinja za mirovinski sustav, Vanda Crnjac Pauković, obrazložila je zašto su različite stope usklađivanja mirovina promašaj te zašto je institut najniže mirovine štetan jer se primjenjuje bez provjere prihoda i imovine, ne pomaže dovoljno siromašnima, a može pogodovati imućnim korisnicima. U nastavku razrađuje kako bi najnižu mirovinu trebalo zamijeniti zaštitnim dodatkom, kome bi takav dodatak bio namijenjen i iz kojih bi se izvora financirao.

Ideja nije jednostavno ukidanje instituta najniže mirovine i povratak na zaštitni dodatak koji je hrvatski mirovinski sustav poznavao prije 1990. godine. Od tada se u Hrvatskoj mnogo toga promijenilo. Najveće promjene u političkom smislu donio je ulazak u Europsku uniju, a ekonomske ulazak u eurozonu.

U međuvremenu je broj korisnika najniže mirovine prema podatcima HZMO-a za svibanj 2026. godine, narastao na 332.722 korisnika, s prosječnim mirovinskim stažem od 28 godina, 8 mjeseci i 14 dana. To je oko 29 posto svih korisnika mirovina prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO).

Zašto je Hrvatska uvela institut najniže mirovine?

Razlog za uvođenje takvog instituta bila je zamjena zaštitnog dodatka i minimalne mirovine prema propisima koji su se primjenjivali prije 1990. godine radi kompliciranog administrativnog postupka i visokog troška takvih mirovina. Ali jedan od značajnih razloga, o kojem se ne govori, bila je primjena Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 102 o minimalnim standardima socijalne sigurnosti.

Skraćeno rečeno, u državama koje primjenjuju spomenutu Konvenciju, minimalni standard za nekvalificiranog radnika s 30 godina staža je starosna mirovina u visini od najmanje 40 posto posljednje plaće.

Kada se u Hrvatskoj prema zadanim parametrima računala takva hipotetska mirovina, uzimajući u obzir prosječnu plaću nekvalificiranog radnika u graditeljstvu, rezultat je uvijek bio niži od 40 posto. Ali kada se uvela najniža mirovina koja se određuje po godini staža, Hrvatska je nekako s najnižom mirovinom dosizala spomenutu vrijednost od 40 posto, najčešće između 38 i 42 posto, i prolazila test Međunarodne organizacije rada bez opomene.

Treba reći i da je Socijalna povelja Vijeća Europe zapravo kopija Konvencije 102 MOR-a pa se i EU za sada zadovoljava takvim vrijednostima. Drugačije je s Revidiranom socijalnom poveljom Vijeća Europe koja traži da mirovina u okviru istih parametara bude 60 posto posljednje plaće. Toj vrijednosti teži Europska unija, ali je Hrvatska ne može dostići ni s prosječnom mirovinom, a kamoli s hipotetskom najnižom mirovinom NKV radnika za 30 godina mirovinskog staža.

Zašto nije uveden cenzus prihoda i imovine za najnižu mirovinu?

Provjera prihoda i imovine u vrijeme uvođenja najniže mirovine bila je administrativno komplicirana i skupa, a dodatno bi opteretila tadašnju administraciju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

Zbog tako banalnog razloga najnižu mirovinu mogli su ostvariti i oni osiguranici koji su uplaćivali najniži doprinos, a sa strane stjecali imetak. Zahvaljujući digitalizaciji, takav problem više ne bi trebao biti opravdanje za izostanak provjere ostalih prihoda i imovine.

Mirovinski sustav je utemeljen na radu

Sada bismo kao država članica EU trebali i zbog vlastitog tržišta raditi na tome da standard hrvatskih građana što više približimo naprednijim državama članicama EU, ali i da se sjetimo da su povijesni korijeni našeg mirovinskog sustava u doprinosnim sustavima po uzoru na mirovinski sustav koji je osmislio i uveo u Njemačkoj krajem 19. stoljeća Otto von Bismarck i koji se zatim proširio s manjim varijacijama na mnoge europske države, pa tako, između ostalih, u Austriju i Hrvatsku.

Na taj način je hrvatski mirovinski sustav našao model u austrijskom mirovinskom sustavu. Načela takvog sustava su da se mirovina financira iz doprinosa koje plaćaju zaposlenici i poslodavci, da je mirovina pravo utemeljeno na radu te da primjenjuje načelo solidarnosti kad se radi o pravu na invalidsku i obiteljsku mirovinu.

Takav sustav izravno povezuje rad s pravom na mirovinu, ali na temelju međugeneracijske solidarnosti, tako da trenutačna generacija osiguranika financira postojeće umirovljenike. Pravo na mirovinu ovisi o duljini rada i iznosu uplaćenih doprinosa, koji pak ovise o visini plaće koju je osiguranik primao za rad.

Beveridgeov sustav je za bogate države

Za razliku od toga, tzv. Beveridgeov sustav, primjerice u Velikoj Britaniji, Irskoj, Nizozemskoj, skandinavskim državama i Kanadi, financira se iz općih poreza te osigurava univerzalnu i jednaku visinu mirovine za sve građane, neovisno o tome jesu li radili, s primarnim ciljem iskorjenjivanja siromaštva. U većini tih država postoji i tzv. drugi stup mirovinskog osiguranja s različitim stupnjem obveznog članstva, čiji su članovi samo zaposlene i samozaposlene osobe i koji se financira doprinosima.

Budući da europsko stanovništvo demografski stari te broj osiguranika pada ili stagnira, a broj umirovljenika raste, uključujući i Hrvatsku, javlja se problem održivosti sustava po Bismarckovu modelu. Zato se u te sustave postepeno počeo uvoditi jači socijalni pristup kao što su, primjerice, minimalne mirovine ili zaštitni dodatak uz mirovine, dio obiteljske mirovine uz osobnu mirovinu i slično, ali se nije uveo Beveridgeov tip sustava koji mogu primjenjivati samo bogate države.

Hrvatska je neselektivno darežljiva

Hrvatska je, nažalost, napustila ideju zaštitnog dodatka i uvela najnižu mirovinu. „Minimum pension“ jako lijepo zvuči na engleskom jeziku, ali kad su u Europskoj komisiji čuli objašnjenje da ona ne ovisi o ostalim prihodima i imovini korisnika, rekli su nam da smo darežljivi s obzirom na stupanj održivosti našeg mirovinskog sustava.

Od ulaska Hrvatske u eurozonu 2023. godine troškovi života, prvenstveno prehrambenih proizvoda, usluga i energenata, porasli su višestruko. Rasle su nominalno plaće i mirovine, ali je inflacija „pojela“ i premašila taj rast. Cijene su zapadnoeuropske, a plaće i mirovine ostale istočnoeuropske.

U takvoj ekonomskoj situaciji, ružno je, ali istinito reći, umirovljenici nisu prioritet ni u jednoj državi članici Unije, a niti šire. Ipak, neke države štite životni standard i radnika i umirovljenika jer to omogućuje kruženje novca i napredak na području radnih odnosa i plaća.

Za održavanje vrijednosti mirovina potrebno je primijeniti usklađivanje u visini od 100 posto povoljnijeg indeksa između indeksa porasta plaća i indeksa porasta troškova života, dok bi za povećanje vrijednosti mirovina bio potreban indeks viši od 100 posto.

Zbog stalnog pada vrijednosti mirovina, usprkos uvođenju usklađivanja prema odnosu 85/15 posto povoljnijeg indeksa, te zbog naglog pada standarda umirovljenika od kojih mnogi jedva preživljavaju, država je trebala, po uzoru na mnoge druge države članice EU, uvesti trajni zaštitni dodatak u nekom tranzicijskom razdoblju uvođenja eura, umjesto davanja najniže mirovine bez ikakve kontrole kome treba i kome ne treba.

Kako uspostaviti pravo na zaštitni dodatak u Hrvatskoj?

To nije moguće izvesti nekim naglim zaokretom, potrebni su postepeni koraci i neko prijelazno razdoblje. Prvo bi trebalo uvesti cenzus prihoda i imovine za najnižu mirovinu. U cenzus ne bi ulazila kuća ili stan u kojem umirovljenik živi. Kada se vidi koliko bi zapravo bilo korisnika najniže mirovine uz cenzus, trebalo bi je zamijeniti zaštitnim dodatkom na teret državnog proračuna.

Eventualni bonus trebalo bi pružiti iz sredstava doprinosa na temelju kategorija mirovinskog staža dužeg od prosječnog, radi poticanja dužeg ostanka u svijetu rada. Na taj bismo način najučinkovitije unaprijedili materijalni položaj umirovljenika koji su zaista potrebiti.

Jer gledajući ranije navedeno, najniža mirovina nije uvedena kao mjera socijalne osjetljivosti vlasti, već kao politička mjera provlačenja kroz kriterije međunarodne zajednice i mjera koju bih nazvala „crkni konju od što dužeg rada s malom plaćom“. Upravo zbog toga bi i eventualni zaštitni dodatak zajedno s eventualnim bonusom trebao zadovoljavati te kriterije.

Prema tome, kriteriji za zaštitni dodatak ne bi smjeli biti podređeni minimalnim standardima međunarodne zajednice, već većem standardu uobičajene potrošačke košarice i kupovnoj moći u Hrvatskoj, kao socijalna kategorija koja se financira iz državnog proračuna i povoljno utječe na smanjivanje siromaštva i povećanje osnovnih uvjeta za preživljavanje te ujedno i na povećanje kupovne moći umirovljenika.

Važeća najniža mirovina kao startni iznos

S obzirom na to da sada najniža mirovina za 30 godina staža, približni prosječni mirovinski staž u Hrvatskoj, iznosi 471,90 eura, što je 30,4 posto prosječne neto plaće od 1.552 eura, to je iznos ispod kojeg nikako ne bismo smjeli ići. To bi bio startni iznos.

Potrebno je usporediti taj iznos s osnovnom potrošačkom košaricom proizvoda i usluga i vidjeti koliko bi zapravo mirovina sa zaštitnim dodatkom – nazovimo je privremeno „hrvatska minimalna mirovina“ – trebala iznositi za samce, a koliko po članu zajedničkog kućanstva.

Ujedno, zaštitni dodatak kao razlika između osobne i minimalne mirovine ne bi smio ovisiti o navršenim godinama staža i trebao bi se financirati iz državnog proračuna kao potpuno socijalna mjera. Ali osiguranicima koji su navršili staž duži od prosječnog trebalo bi odrediti bonus po kategorijama staža.

Bonus bi se financirao iz sredstava doprinosa kao dio solidarnosti, što je moguće ako uzmemo u obzir da bi dio korisnika najniže mirovine otpao u fazi uvođenja cenzusa prihoda i imovine te bi se oslobodio dio sredstava od doprinosa namijenjen mirovinama.

To bi bila prava socijalna osjetljivost

Takva mirovina zajedno sa zaštitnim dodatkom i bonusom usklađivala bi se za jednaki postotak kao i sve ostale mirovine. Na taj način postigli bismo puno povoljniji rezultat za siromašne i posebno osjetljive skupine umirovljenika nego uvođenjem različitih stopa usklađivanja mirovina pod izlikom socijalne osjetljivosti.

Socijalna osjetljivost uglavnom je tema predizbornog vremena pa se već sada navodi da je za HDZ-ovih mandata mirovina povećana za 104 posto. Iako znamo da, usprkos dojmljivom postotku, standard umirovljenika značajno pada.

Ponekad statistički podaci služe za dokazivanje istina, a ponekad za „mazanje očiju“. U ovom slučaju, postoci su dio bajke pripremljene za gomilu umirovljenika koju vladajuća stranka tretira kao staru djecu koja ništa ne razumiju.

I, naravno, cilj Vlade da prosječna mirovina do kraja njihova mandata iznosi 800 eura je bezobrazna smijurija. No možda se u predizborno vrijeme pojavi tračak „socijalne osjetljivosti“.