Mladima su bezvrijedne, njima dragocjene: Stvari koje umirovljenici još uvijek čuvaju

Proveli smo malu anketu među našim umirovljenim sugovornicima starijim od 75 godina i pitali ih što čuvaju iz daleke prošlosti. Iako su svjesni da te stvari možda više nikada nikome neće imati ni uporabnu, a ni sentimentalnu vrijednost, a pomalo ih i guše u skučenim prostorima, kažu da ih jednostavno ne mogu baciti.

Umirovljenica Senka iz Zagreba priznala je da čuva preko 40 oslikanih drvenih i keramičkih tanjura koje je donosila s izleta po Hrvatskoj i Sloveniji, ali i s daljih putovanja. ”Nekad su krasili dva zida u blagovaonici, ali kad smo skinuli lamperiju, nismo htjeli bušiti cigle na toliko mjesta i jednostavno sam ih složila jedan na drugi i spremila u komodu. Zauzimaju mjesto, skupljaju prašinu, a unuke ne samo da ne žele ni čuti za njih, već se i izruguju s njima. Ipak, žao mi ih je baciti”, rekla je iskreno.

Kaže potom i kako još uvijek čuva kasice prasice djece koja su sada već u pedesetima. ”Do vrha su natrpane bezvrijednim kovanicama dinara koje nikad nismo predali banci, teške su i ne baš neke dizajnerske uspješnice. Jedna je u obliku plave školjke s golemim očima i ružičastim ustima, no čini mi se grijeh baciti ih”, priznaje.

Antonio: ‘Za ruski fotić Fed 4 radio sam cijelo ljeto’

Gospodin Antonio s Kvarnera još čuva ruski fotoaparat FED 4 koji je kupio početkom 60-ih. ”U njega sam uložio pravo bogatstvo, za njega sam radio još kao učenik cijelo jedno ljeto. Dolazi s kožnatom futrolom koja izgleda kao netaknuta, takva je to bila kvaliteta. Čuvam i dodatnu bljeskalicu koja se mogla montirati na njega. Bio sam toliko ponosan da i danas pamtim osjećaj koji me prožimao kad sam ga nosio oko vrata”, otkriva nam.

”Svi albumi mojih triju kćeri ispunjeni su predivnim fotografijama koje sam njime snimio, nemam ga srca baciti. Taj bi fotoaparat i danas radio kad bi se još negdje moglo kupiti film za njega. Osim tog aparata, čuvam i značke koje sam skupljao na šperploči presvučenoj spužvom i zelenim plišem iz kućne izrade. Ima tu Tita i petokraka, Zagija i Vučka, i danas obožavam te značke. Mislim da to nikome više ništa ne znači”, rekao je.

Kate: Kukičani stolnjaci ne idu iz mog stana

Gospođa Kate iz Zagreba još čuva kukičane stolnjake koje je izradila njezina majka i spasila ih kad je za rata izbjegla u Zagreb.

”Kupili smo najveću plastičnu kutiju u Ikei i u nju složili stolnjake svih veličina koje je izradila moja mama, danas pokojna. Čuvam ih kao suho zlato, a živim u malom stanu i zauzimaju puno mjesta. Kćeri i unuke kažu da više nisu u modi i ne uklapaju im se u stanove. Mislim da će ih se riješiti kad mene ne bude”, priznala je.

Biserka: Kristal ne bacam dok sam živa

I kristal je nešto što čuva većina naših sugovornika. Samoborska umirovljenica Biserka naslijedila je kristalne vaze, pepeljare i razne zdjele od bake, a potom i od roditelja. ”Kad je mama umrla, svoj smo stan ostavili kćeri i zetu, a mi preselili u njezin. Tu su i danas dvije masivne vitrine prepune kristala, nitko od djece ne želi uzeti niti jedan komad. Meni je sve i dalje dragocjeno, ali sumnjam da će naša djeca to čuvati dalje, gotovo sam sigurna da sin neće zadržati baš ništa, a kći možda jednu stvar iz sentimenta”, kaže.

Također priznaje da čuva krznenu bundu, šubaru i lisicu za oko vrata. ”To je nekada bilo važno imati, ta bunda je i danas očuvana i izgleda kao prvog dana. K tome, ništa ne grije kao taj odjevni komad, iako je već desetljećima ne nosim jer se bojim prozivki po gradu, a i podsmijeha. No nemam srca to baciti, neka djeca bace kad me ne bude”, kazala je.

Franjo: Kako baciti nekad vrijedne enciklopedije?

Goranski umirovljenik Franjo koji živi u kući kaže da ima sve moguće enciklopedije na policama koje su se savile pod njihovom težinom. Stoje mu u regalu u dnevnom boravku, a neka izdanja ispunjavaju i police u spavaćoj sobi.

”Neke sam knjige čak stavio i u dječju sobu, kad su djeca odselila. Guše nam prostor, nismo ih otvorili 40 godina, ali ne mogu pojmiti ih baciti u peć za centralno grijanje, kao što mi sugerira kći. Jednostavno nemam srca, iako nikome ne koriste, niti će koristiti. Sve je na internetu”, govori. Priznao je i da čuva karte gradova koje je posjećivao s obitelji, iako ima navigaciju u novom automobilu.

Njegova supruga Anđa kaže da joj policu u smočnici zauzimaju stare plastične posude od kojih je izgubila poklopce, ali ne može ih baciti, baš kao ni ručni mikser, rum lonac i sokovnik koji nije u uporabi već 30 godina. ”Moram priznati da sam svjesna kako je pola smočnice nefunkcionalno, no krenem nešto baciti i na kraju opet sve vratim”, kaže.

”Oh da, sjetila sam se i starih deka na tavanu, neke su još bakine. To smatram prvim i osnovnim za ono ’ne daj bože’, i vjerujem da nisam jedina koja ne da deke ni za živu glavu”, kaže vrlo ozbiljnim glasom.

A vi, priznajte nam, što još čuvate od prije 40, 50 godina?