Grčki jogurt ili jogurt grčkog tipa: Koliko nas jedna riječ može zavarati?

Hrvatska ima 52 poljoprivredna i prehrambena proizvoda registrirana na razini Europske unije kao zaštićena oznaka izvornosti (ZOI), zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP) ili zajamčeno tradicionalni specijalitet (ZTS). Te oznake potrošaču jamče proizvodnju prema propisanim pravilima, određeno zemljopisno podrijetlo ili tradicionalni način proizvodnje, uz službeni nadzor.

Važno je, međutim, razlikovati ih od marketinških izraza poput “domaće”, “tradicionalno”, “izvorno” ili “po domaćoj recepturi”. Takvi izrazi sami po sebi ne znače da proizvod ima neku od zaštićenih europskih oznaka niti da je ono što sugeriraju službeno potvrđeno. Istodobno, EU propisi jasno propisuju da informacije o hrani ne smiju obmanjivati potrošača, uključujući u pogledu podrijetla, načina proizvodnje, izgleda, opisa ili slikovnih prikaza.

Što zapravo znači ono što piše na ambalaži?

Jedan od dobrih primjera su “grčki jogurt” i “jogurt grčkog tipa” koji izgledaju vrlo slično, no iza slične gustoće ne mora stajati isti način proizvodnje. Grčki, odnosno procijeđeni jogurt, proizvodi se uklanjanjem dijela sirutke nakon fermentacije, čime se dobiva gušća tekstura i veći udio proteina. Kod grčkog tipa slična se tekstura može postići različitim tehnološkim postupcima, primjerice povećavanjem udjela mliječnih proteina ili dodavanjem mlijeka u prahu.

Upravo zbog takvih primjera valja se zapitati što potrošaču zapravo govori naziv proizvoda, a što ambalaža i način na koji je proizvod predstavljen.

Podrijetlo, tradicija i autentičnost prehrambenih proizvoda

Među najčešćim pritužbama potrošača na proizvode čiji naziv, ambalaža ili vizualni identitet stvaraju dojam određenog podrijetla, tradicije ili načina proizvodnje nisu nužno netočni pojedinačni podaci na deklaraciji. Potrošači često prigovaraju premalim slovima i ukupnoj poruci pakiranja, koju smatraju zavaravajućom, kaže nam mag. nutr. Diana Gluhak Spajić, voditeljica Sektora za hranu Unije potrošača Hrvatske.

Prva skupina pritužbi odnosi se na nutritivne tvrdnje. “Primjerice, na proizvodu piše ‘bez šećera’, dok na poleđini stoji da sadrži ugljikohidrate i jednostavne šećere koji su prirodno prisutni u proizvodu. Budući da potrošač to često ne razumije, žali se na lažno oglašavanje”, otkriva Gluhak Spajić.

Prigovara se i proizvodima s nacionalnim ili regionalnim vizualnim kodovima – šahovnicom, nacionalnim bojama, motivima sela ili obiteljskog gospodarstva te nazivima poput “dalmatinski”, “slavonski” ili “domaći” kad je sirovina uvezena. Takvi elementi mogu sugerirati domaće podrijetlo, iako zapravo označavaju mjesto prerade ili vlasništvo marke.

Slično je i s izrazima “tradicionalno”, “izvorno”, “po domaćoj recepturi” na proizvodima koji sadrže arome, zamjenske masnoće, tehnološki dodanu vodu ili stabilizatore. Ti izrazi nemaju pravnu definiciju ni specifikaciju pa, za razliku od službenih oznaka, nisu ni mjerljivi ni provjerljivi, napominje Gluhak Spajić.

Podrijetlo kao važan kriterij odabira proizvoda

“Imamo i pritužbi na zemljopisne nazive koji se koriste kao opis stila, a ne podrijetla, primjerice ‘grčki’, ‘feta’, ‘toskanski’, ‘alpski’. Tu je granica između dopuštenog opisa i zavaravanja najtanja i ovisi o ukupnom dojmu koji pakiranje ostavlja”, navodi naša sugovornica.

Raširen nesporazum tiče se, dodaje, i adrese proizvođača, koju je obvezno navesti. Ona, međutim, nije podatak o podrijetlu pa registracija tvrtke u Zagrebu ne znači da je proizvod proizveden u Hrvatskoj niti da je hrvatska sirovina.

Proizvođači sve to iskorištavaju jer, prema Eurobarometru, podrijetlo hrane 42 posto građana EU navodi kao važan čimbenik pri kupnji, pa je njegovo sugeriranje marketinški vrlo isplativo.

“Domaće”, “izvorno”, “tradicionalno” – bez posebnog pravnog statusa

Naša sugovornica kaže da je razlika između službenih oznaka kvalitete i marketinških izraza poput “domaće”, “tradicionalno” ili “izvorno” pravno golema, a komunikacijski gotovo nevidljiva. “ZOI, ZOZP i ZTS jedine su pravno definirane kategorije, a prepoznaje ih manje od petine EU potrošača”, kaže.

“Svaki naziv ima javno objavljenu specifikaciju proizvoda, upisan je u Unijin registar eAmbrosia i podliježe kontroli. Nasuprot tome, ‘domaće’, ‘po domaćoj recepturi’ i ‘s farme’ nisu pravno definirani pojmovi. Jedino je ograničenje opća zabrana zavaravanja, no ona djeluje tek nakon prijave. Ne vidim razlog zašto bi ‘ekološki prihvatljivo’ moralo biti dokazivo i certificirano, a ‘po domaćoj recepturi’ ne. To je sljedeći logičan korak u zaštiti potrošača i zahtjev koji ćemo i sami zastupati”, istaknula je Gluhak Spajić.

Potrošačima je, dodaje, korisno znati da provjerljive oznake ipak postoje i na nacionalnoj razini. Sustav kvalitete Dokazana kvaliteta – Hrvatska uređen je pravilnikom i podrazumijeva specifikaciju i certifikaciju od ovlaštenog kontrolnog tijela, dok HGK-ove oznake “Hrvatska kvaliteta” i “Izvorno hrvatsko” imaju jasna pravila dodjele. Sama riječ “domaće” na ambalaži ne znači ništa od toga.

Zemlja proizvodnje Hrvatska, na ambalaži grčki motivi

Navođenje stvarne zemlje proizvodnje nije dovoljno ako naziv, fotografije i boje proizvoda istodobno sugeriraju drukčije podrijetlo, kaže predstavnica Unije potrošača. “Uredba o informiranju potrošača o hrani jasno propisuje da informacije ne smiju dovoditi potrošače u zabludu, osobito o zemlji ili mjestu podrijetla. To se odnosi i na predstavljanje hrane, uključujući izgled i oblik ambalaže, koja je relevantna poruka potrošaču, a ne samo dekoracija.”

Ako se zemlja podrijetla proizvoda razlikuje od podrijetla primarnog sastojka, proizvođač mora navesti i podrijetlo tog sastojka ili jasno naznačiti da je drukčije. Iz Unije potrošača upozoravaju da se ta obveza u praksi zna ispunjavati tek sitnim navodom na poleđini, dok nacionalna ikonografija ostaje istaknuta na prednjoj strani.

Primjer grčkog jogurta dobro pokazuje problem. Iako naziv nije zaštićen kao oznaka zemljopisnog podrijetla u EU, Europska komisija smatra ga oznakom zemlje podrijetla, odnosno jogurtom iz Grčke. Proizvod izvan Grčke koji nosi taj naziv stoga može dovesti potrošača u zabludu i ne smije se koristiti.

Što kaže Ministarstvo poljoprivrede

Pretpakirana hrana mora biti označena prema Uredbi i Zakonu o informiranju potrošača o hrani, no Uredba ne propisuje posebne uvjete za korištenje izraza poput “domaće”, “tradicionalno”, “izvorno” ili “po domaćoj recepturi”. Njihova uporaba nije zabranjena, pod uvjetom da su točni i opravdani te da ne dovode potrošača u zabludu.

“Uredba propisuje da informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, osobito u pogledu prirode, identiteta, svojstava, sastava, količine, trajnosti, podrijetla ili postupka proizvodnje”, ističu u Ministarstvu.

Za određene kategorije hrane navođenje zemlje podrijetla je obvezno – primjerice za med, voće i povrće, ribu, goveđe meso i proizvode od goveđeg mesa, maslinovo ulje, jaja te svježe, rashlađeno i smrznuto svinjsko, ovčje, kozje i meso peradi. Kod ostalih proizvoda podrijetlo se mora navesti samo ako bi izostavljanje tog podatka moglo dovesti potrošača u zabludu, osobito kad ambalaža ili marketinški elementi sugeriraju da hrana potječe iz druge zemlje, naglašavaju.

Kad je riječ o jogurtu grčkog tipa koji nije proizveden u Grčkoj, u Ministarstvu ističu da na ambalaži nije dopušteno koristiti naziv “grčki jogurt” niti druge elemente koji bi upućivali na grčko podrijetlo. Dozvoljeni su navodi poput “grčki tip” ili “grčki stil” i slični, koji upućuju na tehnologiju proizvodnje, a ne na zemlju podrijetla.

Isticanje stvarne zemlje podrijetla ne daje automatsko pravo na korištenje drugih oznaka koje bi upućivale na drugo podrijetlo. “Opravdanost takvih oznaka procjenjuje se od slučaja do slučaja, a u nadležnosti je inspekcijskih tijela te nacionalnih i EU sudova. Pri tome se analizira cjelokupna prezentacija proizvoda, od vizualnih elemenata i veličine oznaka do položaja navoda na pakiranju”, odgovaraju u Ministarstvu.

Tanka granica između podrijetla i dojma

“Naziv ‘jogurt grčkog tipa’ nešto je drugo, jer opisuje tehnologiju, odnosno cijeđeni jogurt gušće teksture i višeg udjela proteina, i načelno je dopušten, no dopuštenost se procjenjuje od slučaja do slučaja. Ako uz riječ ‘tipa’ na ambalaži stoje grčka zastava, plavo-bijela paleta, motiv maslinika ili grčka toponimija, ukupni je dojam da je grčkog podrijetla i dodatak ‘tipa’ tada ne otklanja zavaravanje”, ukazuje Gluhak Spajić na nedostatak preciznije pravne regulacije.

“Naša je kritika da je ta razlika pravno bitna, a potrošaču nevidljiva. Potrošač na polici odlučuje u nekoliko sekundi i čita dominantni element, ne fusnotu. Formalna usklađenost s propisom i poštena komunikacija prema potrošaču ovdje očito nisu ista stvar”, ističe.

Kako se procjenjuje dojam koji proizvod ostavlja na potrošača?

“Tu se gleda kako proizvod doživljava običan kupac koji pakiranje pogleda na brzinu, a ne netko tko poznaje propise. Pritom se posebno pazi na proizvode namijenjene djeci i starijima. Ne ocjenjuje se jedan podatak, nego ukupan dojam: naziv, slike, boje, što je otisnuto krupno, a što sitno na poleđini, pa čak i cijena u odnosu na prave proizvode iz te kategorije. Zato ni potpuno točna deklaracija ne znači da je sve u redu ako prednja strana pakiranja govori nešto drugo”, doznajemo.

U Hrvatskoj nadzor nad označavanjem hrane i nepoštenom poslovnom praksom provodi Državni inspektorat. “Ono što u tom sustavu ne funkcionira jest njegova reaktivnost. Ocjena ukupnog dojma pokreće se u pravilu tek nakon prijave, kada je proizvod već dugo na tržištu i proizvođaču se to već nekoliko puta isplatilo čak i ako plati kaznu. Nemamo obvezu prethodnog testiranja percepcije ambalaže ni javno objavljenu metodologiju po kojoj se dojam ocjenjuje, pa je ishod teško predvidjeti i za potrošača i za poštenog proizvođača koji bi se htio uskladiti.”

“Uz to, teret pokretanja postupka zapravo je na potrošaču, iako informacije u cijelosti ima proizvođač. Objavljivanje anonimiziranih i obrazloženih odluka inspekcije o tome zašto je pojedina ambalaža ocijenjena zavaravajućom bila bi jeftina i učinkovita preventivna mjera te brz način da se tržišna praksa promijeni bez novih propisa”, smatra predstavnica Unije potrošača odgovorna za sektor hrane.

Savjeti potrošačima

“Potrošačima savjetujem da odluku donesu na temelju toga što piše na poleđini proizvoda, a ne na šarenom pakiranju s prednje strane. Bitan je naziv proizvoda, a ne marka. ‘Sirni namaz’ nije sir, ‘proizvod od mesa’ nije šunka, ‘napitak’ nije sok. Zatim potražite gdje je proizvod stvarno napravljen – to nije adresa tvrtke već navod ‘proizvedeno u’ ili ‘zemlja podrijetla’.”

“Zapamtite još jedno pravilo: riječ ‘tipa’ znači ‘nije’. ‘Grčkog tipa’ ili ‘feta tipa’ govori o okusu i načinu izrade, ne o zemlji iz koje dolazi. Pravo jamstvo daju samo znakovi ZOI, ZOZP i ZTS i certificirane hrvatske oznake. Popis sastojaka pročitajte do kraja, a sastojci su poredani od najzastupljenijeg, pa prva tri govore najviše, a vrijedi obratiti pozornost na arome, biljne masti umjesto mliječne, dodanu vodu i škrob.”

“Ako posumnjate da vas je pakiranje zavaralo, fotografirajte prednju i stražnju stranu, sačuvajte račun i zabilježite rok trajanja, pa to prijavite Državnom inspektoratu i javite nama u Uniji potrošača Hrvatske. Više prijava o istoj stvari može mijenjati ambalažu cijele kategorije”, poruka je Diane Gluhak Spajić.

Kazne od 9.290 do 13.272 eura

Kako doznajemo u Ministarstvu, Zakon o informiranju potrošača o hrani predviđa novčane kazne od 9.290 do 13.272 eura za pravne osobe koje označavanjem dovedu potrošača u zabludu u pogledu podrijetla hrane.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.