Hrvati bi švedske mirovine, ali ne bi radili u mirovini kao Šveđani

„Samo smeta”, napisao je jedan naš čitatelj o umirovljeniku koji radi. „Ako si u penziji onda si u penziji i fertik.” Nema se tu što dalje, ako se njega pita, razgovarati o ovoj temi o kojoj je progovorio Goran Milić.

Naime, ugledni novinar i urednik s 80 godina života iza sebe odgovarao je na pitanja o izlasku iz financijske, ali i društvene i moralne krize. Taj bi izlazak, objašnjava, uključivao i aktiviranje društvenog kapitala koji čuči u umirovljenicima koji posjeduju znanja, telente i vještine. Zašto ih se ne bi, pita Milić, zaposlilo 200 ili 300 tisuća, baš kao u državama čije plaće i mirovine sa zavišću gledamo?

Očekivano, velik dio komentatora, onih bez talenata i konkurentnih znanja koje nitko nije ni spomenuo, na takve objave i takva svjedočenja reagira kao da im je netko uručio dokument za deportaciju na prisilni rad. “Zašto bi radili ako su odradili svoje i zaslužili mirovinu, Miliću?” stoji u jednom komentaru koji se ponavlja u bezbroj nemaštovitih iteracija.

Oni koji su prespavali demografski slom i krizu tržišta rada netom su se probudili pa trljaju snene oči i ponavljaju mantru iz osamdesetih: ‘Pustite mlade da rade! Maknite se, stari, u penziju. Vaše vrijeme je prošlo, više vas ne želimo.” Kao da stvarni izbor postoji.

Rješenje o mirovini ili nesposobnosti?

Zapita se čovjek kada se to točno izgubi sposobnost za rad? Na koji rođendan računovođa zaboravi računati, a prevoditelj širom raskolači oči u susretu s jezikom koji je do jučer imao u malom prstu? Kada točno majstor zaboravi čemu služi čekić pa se, star i nesposoban (čitaj: umirovljen), krene njime udarati po čelu, hvatati zvjezdicei ptičice koje mu lebde oko glave kao da su stvarne?

Ako je vjerovati našim umirovljenicima, postoji taj jedan dan nakon kojega dođe vrijeme za puštanje mozga na pašu i beskrajno laprdanje na društvenoj mreži. Rješenje o mirovini tako postaje potvrda o nesposobnosti, a umirovljenik stječe titulu nesposobnog, ali zaslužnog građanina kojem rad više ne priliči. Nakon tog jednog dana u kojem nam svi oko nas počinju nešto dugovati, počinjemo prezirati susjede koji rade u mirovini i plaćaju doprinose za naše mirovine. Prokletnici!

“Bolje da rade nesretni nego da rade sretni”

Jako dobro poznajemo taj prezir koji izvire, dopustite nam malo amaterskog psihologiziranja, iz osjećaja vlastite neadekvatnosti. Na ovom portalu objavili smo cijeli serijal priča o umirovljenicima koji rade, koji su sretni, zadovoljni i ne zamaraju se tuđim životima i odabirima. Reakcije koje stižu na takve priče izazivaju užas u svakom društveno svjesnom biću koje još nije izgubilo nadu u bolje sutra.

Našim “zaslužnim” umirovljenicima prihvatljiviji je onaj koji radi jer mora, gladan je i ponižen, nego čovjek koji radi jer ga rad čini sretnim. Takav mu sretnik kvari poimanje svijeta, a njegovo se zadovoljstvo doživljava gotovo kao izdaja. Mora da je korumpiran. Mora da je hadezeovac. Mora da nema vlastiti život. Mora da se nije hladne vode napio. Sigurno mu je tata udbaš. Tako se domišljaju nesretnici kojima je lakše izmisliti tuđu pokvarenost nego prihvatiti da netko zaista voli i želi raditi.

Država smo mi i naša djeca

Istodobno se traži više novca. Država duguje, država mora pronaći, država neka plati. Samo, taj novac moraju zaraditi naša djeca i unuci, ljudi sa svojim kreditima, stanarinama i djecom koju trebaju podizati. Jesu li nam oni dužni nadoknaditi grijehe tranzicije? Duguju li nam godine staža koje nemamo i doprinose koji nisu uplaćeni? Tvrdnja „nisam ja kriv” istinita je, ali ne daje rješenje problema. Rat, propala poduzeća i nezaposlenost stvarnost su mnogih s malim mirovinama, ali za njih nisu kriva naša djeca.

I svo ovo vrijeme, svih ovih 15 godina, nismo susreli nijednog umirovljenika u komentarima koji je rekao: idemo im pomoći umjesto da im ispostavljamo račun za sve što nam je pošlo naopako. Idemo izgraditi društvo rada i čestitosti, u kojem nećemo pljačkanje turista proglašavati poslovnom sposobnošću, a pošten rad budalaštinom i moralnom greškom. Jeste li primijetili kako se ta riječ “čestitost” malo koristi u svakodnevnom govoru?

Dapače, dio umirovljenika nastupa kao da je umirovljenjem istupio iz društvenih obveza, ali zadržao sva potraživanja prema društvu. Sve treba biti besplatno, porez je uvreda, rad ne dolazi u obzir, a za njihove interese trebaju se boriti drugi.

Nedjeljom ples, ponedjeljkom prigovaranje i kukanje

I svi su drugi krivi: od organizatora prosvjeda na koje nisu došli do političara koje nikada nisu doveli na vlast. Previše je stranaka i udruga, kaže onaj tko nije podržao nijednu. Nitko ne zastupa njegove interese dovoljno dobro, ali ne pada mu na pamet uključiti se.

Za nedolazak na prosvjed navode se bolest i godine. U komentarima su subotom svi kljasti, nepokretni, na rubu života i smrti. Reklo bi se da je posljednje pomazanje jedino je što im srce išće. Nedjeljom pak živnu pa iz prostorija mjesnih zajednica odjekuju glazba i jujuškanja umirovljeničkih plesnjaka. Kad upoćeni i zadihani nakon par sati tancanja dođu doma pa ispruže umorne noge, s kauča će najbolje vide kako su drugi trebali napuniti Trg i prosvjedovati za njih.

Švedska mirovina, hrvatsko mirovanje

A ta Švedska, kažu naši umirovljenici, tamo se stvarno lijepo živi jer svi imaju pravo na dom i velike penzije. Nama treba švedski model! Austrija, bogo moj, tamo se isplaćuje i 14. mirovina, a tek Danska! Pečeni piceki padaju s neba. Dajte amo švedskog i austrijskog modela! Mi to zaslužujemo.

Sve te bogate države poželjan su uzor samo dok uspoređujemo iznose mirovina. Njihove nas navike i radna etika manje zanimaju. Prema Eurostatovu istraživanju provedenom 2023. godine među osobama od 50 do 74 godine, u Švedskoj je više od 40 posto primatelja starosne mirovine nastavilo raditi nakon početka njezina primanja. Njihove bismo mirovine rado prihvatili. Njihov odnos prema radu već teže.

Nezadovoljstvo kao stil života

Milivoj Špika, predsjednik Bloka umirovljenici zajedno, u raspravi na našoj društvenoj mreži napisao je: „Goran Milić je potpuno u pravu, jer mnogi bi u Hrvatskoj željeli pola dana živjeti u socijalizmu, a drugi dio dana u kapitalizmu. Naravno onaj prvi dio dana bi služio za maksimalno korištenje socijalnih prava bez obzira imali i ne imali pravo, a u drugom dijelu dana bi svi željeli plaće i mirovine barem dvostruko veće od onoga što imaju sada.”

“Uz sve to mnogi, mada sam siguran da nemaju nikakvo razumno objašnjenje, rad u mirovini u najboljem slučaju smatraju grijehom ili sramotom”, zaključuje Špika. I to je možda najbolji indikator europske sirotinje i generacija koje su počele raditi u socijalizmu ili komunizmu, a završile u kapitalizmu koji, gle iznenađenja, luksuz i blagostanje ne isporučuje besplatno.

Za njih je sloboda izbora poželjna samo dok donosi osobnu korist. Kada traži inicijativu, angažman i odgovornost, postaje teret koji treba delegirati nekomu drugomu. Za to vrijeme netko ipak mora raditi, plaćati i boriti se za sve. Samo neka ne očekuje zahvalnost. Penzići unaprijed pokazuju palac dolje. Što god taj netko učinio, sigurno će pogriješiti.