Nova era državnih mirovina: Svima isto bez obzira na staž i uplate

Klasičan Bismarckov mirovinski sustav ne prolazi test vremena. Malo je država koje ne osjećaju promjene u ekonomiji i demografski pritisak pod kojim, sasvim je jasno, Bismarkova shema nije održiva. Samo, malo se tko to usudi glasno reći. Pogotovo ako je na vlasti.

Tu i tamo, javi se poneki ekonomski analitičar koji upozori da se mirovine sve obilnije financiraju izravno iz državnih budžeta. I redovno navuče bijes javnosti koja teško prihvaća realnost brojki. Što je onda rješenje? Smjer u kojem se “stvar” kreće pokazuje da je to možda univerzalna mirovina.

Ova ideja kaže da bi mirovine trebale biti dostupne svima; bez obzira na staž i uplate. Drugim riječima, koncept predviđa isplatu fiksnog mjesečnog iznosa svim starijim osobama; bez obzira na to jesu li radile, koliko dugo ili koliko su uplaćivale u mirovinski sustav. Cilj takvog modela je osigurati osnovnu financijsku sigurnost u starosti, pojednostaviti sustav i smanjiti siromaštvo među starijima.

Je li to pusti sanak?

Iako neki ovu ideju stavljaju u domenu socijalnog eskapizma, neke su države dijelove univerzalne mirovine već ugradile u svoje mirovinske planove, a za očekivati je da se ide prema potpunoj realizaciji.

Tako primjerice, svi građani i rezidenti Novog Zelanda stariji od 65 godina imaju pravo na NZ Super, univerzalnu državnu mirovinu. Za nju nije potrebno imati ni staž ni plaćene doprinose. Sve što se traži je najmanje 10 godina prebivališta, od čega 5 nakon 50. godine života, a što bi se uskoro trebalo povećati na 20 godina. Novac, očekivano, dolazi iz budžeta.

U Kanadi postoji osiguranje za starost ili Old Age Security. Tu mirovinu primaju stariji od 65 godina koji su živjeli u zemlji najmanje 10 godina nakon 18. godine života. Radni staž nije uvjet.

Danski sustav Folkepension isplaćuje narodnu mirovinu osobama koje su živjele u zemlji najmanje 40 godina između 15. i 65. godine života. Kao i u Novom Zelandu, sustav se temelji na oporezivanju, a staž i doprinosi nisu bitni.

Kako se utvrđuje iznos univerzalne mirovine?

Iznos se razlikuje se po zemlji, ali obično se temelji na osnovnim životnim troškovima, veže se uz udio u prosječnoj plaći (25-40 posto), a ograničava ga raskoš državnih financija.

Cijena je, kažu zagovaratelji, malena u odnosu na ono što univerzalna mirovina daje. Kao opipljive rezultate ističu smanjenje siromaštva u starosti, jednostavniji i jeftiniji mirovinski sustav s minimumom birokracije te veću međugeneracijsku pravednost.

Oni koji ne gledaju sa simpatijama ovakav pristup rogobore da su univerzalne mirovine preskupe i neodržive u državama s nepovoljnim omjerom radno aktivnih i umirovljenih. Tako procjene za Veliku Britaniju pokazuju da bi univerzalna mirovina za sve građane koštala oko 45 milijardi funti godišnje (Citizen’s Income Trust, 2016), što je više od 2 posto BDP-a, no neke novije projekcije pokazuju da bi trošak bio veći i od 3,4 posto.