“Rasla sam u zagrebačkoj Dubravi, a ljeta provodila kod bake i djeda u Donjoj Pušći, u zagorskom kraju. Često sam boravila i kod bake i djeda s očeve strane, koji su živjeli u Vrbovcu gdje sam neobično zavoljela konje. Bila sam prava vragolanka, a brojni doživljaji iz tog vremena pronašli su svoje mjesto u novoj knjizi”, ispričala nam je autorica Ljiljana Lipovac (68) uoči promocije prozne knjige “Dnevnik istrgnutih sjećanja”.
Ova aktivna umirovljenica, inače dobro poznata u pjesničkim krugovima, rado nam je ustupila jednu priču iz svoje nove knjige – onu koja priziva život na zagrebačkim ulicama u vrijeme kada je među mladima bilo popularno voziti se na pulferu. Cijeli razgovor autoricom pročitajte na ovoj poveznici.
Tramvaj br. 12
Moja baka s tatine strane govorila mi je da sam Vragu s torbe ispala ili Ciganima s kola. Sve sam voljela znati, svugdje svoj nos gurnuti, a posebno raditi razne nepodopštine. Tako sam jedno dosadno prijepodne otišla sa svojom sestričnom Jadrankom do okretišta tramvaja u Dubravi. Tu smo sačekale tramvaj broj 12.
Nismo ulazile u tramvaj da kod kondukterke kupimo kartu nego čim bi tramvaj krenuo mi bismo se popele na željeznu štagu iza tramvaja koju smo zvali pulfer. Svaka bi se s jedne strane primila prozora i tako bi se vozile jednu stanicu do tvornice slastica Kraša.
Ljudi su nas iznutra promatrali, neki se nasmijali, a neki ljutito špotali spominjući naše roditelje. Jedan nas je nudio cigaretama. I danas se sjećam plave kutije i natpisa ”Drava” cigarete koje su se mogle kupovati i na komade. Kad je tramvaj stao nas dvije bismo otišle na drugu stranu ulice, sačekale tramvaj i vratile se do Dubrave. Ako je pulfer bio kraći tada smo sačekale sljedeći.
Nikada se nismo vozili između tramvajskih kola iako je bilo puno pulferaša koji su baš to voljeli. Tako smo se vozile sve dok kondukterka jednom nije izašla na stanici upućujući nam ružne riječi i zaprijetila da će pozvati miliciju. Trkom smo otišle kući. Nikome nismo pričale što smo uradile i više nismo to ponovile.
Prošle su dvije godine od toga događaja i ja sam krenula u frizersku školu. U to vrijeme prvo ste morali pronaći salon gdje ćete obavljati praksu, odnosno biti šegrt, a tek se tada s njihovom potvrdom upisati u školu. Bila sam bez problema primljena u salon “Nada” u Draškovićevoj ulici gdje se nalazi i danas.
I tako sam svaki dan išla na praksu, a poslije nje u školu. Vozeći se tramvajem na praksu usjekao mi se prizor kojeg nikada neću zaboraviti. Bila sam u zadnjim tramvajskim kolima i ugledala kako se dečko pulferaš vozi između drugog i trećeg vagona.
U zavoju na Vlaškoj u Draškovićevu ulicu tramvaj je iznenada cuknuo, i dečko je pao. Svi smo istrčali iz tramvaja prema dječaku. Bio je svjestan. Vidjela sam bjelinu ogoljene kosti od koljena do gležnja i smrskano stopalo. Nije bilo krvi, a ja sam se okrenula i povraćala. Dječak je tek vidjevši što mu se dogodilo počeo jaukati. Tog trenutka sam postala svjesna kakvoj smo se opasnosti zbog gluposti izlagale moja sestrična Jadranka i ja.
Kada sam stigla u salon, šef je vidio moju uznemirenost i kada sam mu rekla što se dogodilo, otišao je do mjesta nesreće. Vraćajući se rekao nam je kako je dječaka jedan čovjek u svom autu odvezao u obližnju bolnicu. Tu sliku ogoljele bjeline kosti nikada neću zaboraviti.
U salon su dolazile razne mušterije pa tako i susjed iz kvarta šef za reklame na televiziji (današnji HRT), gospodine Pajo. On je tražio razgovor s mojim ocem jer sam bila maloljetna i nagovorio ga da snimimo reklamu paste za zube Zirodent. Imala sam predivan osmijeh i zube. Otac je bio prisutan kod snimanja no nije pristajao za daljnja snimanja što je meni bilo jako žao.
