‘Reći ću istinu, volim unuke, ali jedva čekam da odu’

Posjeti unučadi prava su avantura. Bude tu smijeha i zagrljaja, ali i nereda kao da je tornado zahvatio i kuću i ukućane. Carren Strock, duhovita autorica i kolumnistica na NextAvenue, otvoreno i iskreno priznaje ono što mnoge bake misle, ali se ne usuđuju reći naglas.

Prije mnogo desetljeća, više generacija iste obitelji živjelo je zajedno ili u neposrednoj blizini, a unuci su stalno trčkarali oko baka i djedova. Danas je postalo normalno da obitelji žive udaljeno jedne od drugih, često i u različitim zemljama.

Dok su bili mali, živjela sam šest sati vožnje od unučadi pa sam ih viđala svakih pet do šest tjedana. Gledala sam ih kako rastu kao u usporenom filmu: od puzanja, preko sjedenja, do prvih koraka. Danas smo suprug i ja smanjili broj stambenih. Kao brojni drugi umirovljenici, preselili smo se na more. Još smo dalje od obitelji, a kako unuci odrastaju i sve su aktivniji u školi, njihove posjete su sve rjeđe. No, kad dođu praznici, njihovi dolasci pretvaraju se u višetjedni odmor. No, za koga je to zapravo odmor? Za mene nije.

Bake pucaju po šavovima

I moja prijateljica priznaje mi da se prestrašeno trzne svaki put kad čuje da joj unuci, u dobi od sedam i devet godina, dolaze u posjet. Kaže mi da ih obožava, ali nakon dva-tri dana je od njih potpuno iscrpljena, psihički i fizički. I nije jedina baka koja se tako osjeća.

Druga prijateljica, kaže mi da razumije da njezina djeca putuju stotinama kilometara da bi ih posjetili, ali nakon brzinskog obroka djeca lukavo kažu kako baka i djed sigurno žele  provesti kvalitetno vrijeme s unucima, i nestanu. Kaže: “Koliko dugo možeš igrati skrivača s jednogodišnjakom? A moja trogodišnjakinja je jednostavno previše pametna za mene. Našla je daljinski koji ja danima nisam mogla locirati, upalila televizor i kupila film. Ja ne znam ni kako se to radi.”

Zbogom sebi

Da, mi umirovljenici imamo svoje ustaljene rutine i aktivnosti kojima se veselimo. No, u mom umirovljeničkom naselju svi se rastrčimo pred praznike. Krevetići, visoke stolice za hranjenje i autosjedalice sele se iz kuće u kuću, ovisno o dobi malih gostiju. Mali bazeni na napuhavanje iskaču na sve strane. Dnevna rutina potpuno nestaje. Ostaje samo komešanje, da ne kažem i panika među bakama i djedovima.

Preko unuka do prijatelja

I dok nas neizmjerno raduje vidjeti unuke, kao i našu odraslu djecu, oni nam mogu ili uljepšati društveni život ili sve okrenuti naglavačke. A ponekad i jedno i drugo, kao mojoj trećoj prijateljici. Ona je inače sramežljiva i ispričala mi je da otkako se preselila u naselje za umirovljenike nije baš nikoga upoznala, sve dok joj u posjet nisu došli unuci. Odvela ih je na bazen, gdje su se brzo povezali s drugom djecom. Tamo se sprijateljila s njihovima bakama pa su se počele redovito družiti. Napokon sam čula nešto dobro.

Tinejdžeri kao posebna vrsta

I sada se, neposredno prije praznika, iz kuća ambicioznijih baka i djedova širi se miris svježe pečenih kolačića, dok ostali kupuju zalihe grickalica, slatkiša i bilo čega što su unuci zadnji put tražili. Dok s nestrpljenjem čekamo njihov dolazak, pričamo o njima. Svatko ima najpametnijeg, najdarovitijeg, najposebnijeg unuka ili unuku. Kad se vraćaju, promijenimo ploču. Da, jedva čekamo da dođu, a poslije da odu.

Kad su moja djeca bila mala, slatkiši su bili dopušteni samo za posebne prilike. No kad sam očekivala posjet unučadi, zdjele su bile prepune bombona za unučad. S jedne strane bilo nam je lakše s njima dok su bili malo mlađi jer smo im planirali aktivnosti i vodili ih na plažu, u parkove, u zoološki. No sada, kad su tinejdžeri, često nemam pojma što žele ili koliko vremena žele provoditi s nama.

Sve mogu kad im se hoće

Kad smo prošli put na aerodromu pokupili našu sedamnaestogodišnju unuku, iskreno sam se razveselila. Večerala je s nama za stolom. A zatim se povukla u sobu koju si je već ranije prisvojila i ostatak večeri provela u grupnom dopisivanju s prijateljima. Nisam ni znala da to postoji.

Sljedeće jutro za doručkom, sve joj je bilo dosadno. Cijele je dane provodila zatvorena u sobi s telefonom u ruci. Za izludjeti, kosa mi se dizala na glavi. A onda je do nas svratila susjeda i zamolila me da pripazimo na njezinog starijeg oca dok mu ona nosi računalo na servis. Moja je unuka tada podigla pogled i iznenadila nas obje ponudivši da će ona probati popraviti računalo. Sama im ga je vratila.

Kasnije sam i ja svratila do susjede vidjeti što se događa. Dočekala me s osmijehom od uha do uha i rekla da je moja unuka pravo čudo jer računalo radi besprijekorno. Pogledala sam po sobi i ostala zatečena jer je ondje igrala šah. “Ona je izvrstan protivnik kakvog godinama nisam imao”, rekao je susjedin otac. Unuka me pogledala ispod oka i rekla neka se ne čudim jer ona šah igra za školu.

Kad sve prođe, bake opet skupe glave

Kad praznici završe, pozdravimo se, odvezemo velike i male goste u zračnu luku, a onda među prijateljicama krene usporedba: čiji su unuci bili najneuredniji, najglasniji, najnemirniji. Susjeda, baka trojici mladih tinejdžera, redovito pobjeđuje u kategoriji najsmrdljivijih stopala. Ja sam ovaj put bila toliko ponosna na svoju unuku da nisam rekla ni riječ.

Zatim smo se razišle kućama, željne mira, tišine i povratka rutini. A onda zazvone telefoni. Zbog olujnog nevremena letovi su otkazani. Naši gosti se vraćaju. A naši osjećaji? Pa, miješaju se, miješaju.