Rasprave o visinama mirovine traju koliko i sam mirovinski sustav. I uvijek se čini da je prije bilo bolje i da bi sada trebalo biti drugačije. No ponekad se javi netko od umirovljenika pa kaže da je zadovoljan ili radnik koji kaže da planira prijevremenu mirovinu “što košta da košta”.
Primjerice, naša čitateljica Lina piše nam da planira otići u prijevremenu mirovinu sa 35 godina staža i 60 godina života kako bi u starosti imala više vremena za hobije, obitelj i unuke. “Imam kćeri, supruga, puno hobija i puno razloga za sreću. Sigurna sam da mi posao neće nedostajati”, navodi.
Na opasku da na taj način ne može dobiti zadovoljavajuću mirovinu, Lina odgovara: “Bit će mi dovoljno da ne budem gladna. Ne tražim ja puno. Ako mi slučajno bude ugrožena egzistencija, a zdravlje bude dobro, onda ću razmišljati o tome kako da dodatno zaradim”, zaključuje.
Još se rjeđe pojave umirovljenici spremni na samokritiku poput naše čitateljice Gordane. Ona smatra da hrvatski umirovljenici previše kukaju, imaju prevelike oči i ne preuzimaju odgovornost za sebe. “Svaki dan čitam komentare umirovljenika na vašem portalu. Većina njih izražava nezadovoljstvo visinom mirovina i poziva se na to da su mirovine u drugim zemljama znatno veće. No, bojim se da ta usporedba nije ni točna ni pravedna”, piše nam tako čitateljica.
A što je s doprinosima?
“Nitko od tih komentatora ne spominje koliku je imao plaću ni koliko je uplatio u mirovinski sustav. Mnogi nisu ni porez plaćali jer su imali premalene plaće i olakšice za djecu. Nitko od njih ne kaže koliko je bio spreman promijeniti mjesto stanovanja radi bolje plaće, dodatno se obrazovati ili pokrenuti svoj posao”, nastavlja čitateljica.
“Gotovo svi se prikazuju kao žrtve sustava, a mnogi od njih imaju jedva 15 godina staža. Prosječni hrvatski umirovljenik ima 30 godina radnog staža, ali očekuje da mu mirovina bude veća nego što mu je bila plaća. Nije zadovoljan s ničim. Misli da je posao drugih da osiguraju da njemu sve bude baš kako treba u životu”, analizira Gordana koja je također umirovljenica koja je najveći dio staža prikupila u Hrvatskoj, a radila je i u Italiji.
“Sama sam si kriva”
Par godina staža, dodaje, propalo joj je jer je radila na ugovore o djelu, a koji se tada nisu računali u staž. “I sad bi meni država trebala biti kriva zato što sam ja željela tako raditi i više mi se tada isplatilo?” pita retorički.
“Vrijeme je da se probudimo i shvatimo da te mirovine netko treba zaraditi. Sustav može funkcionirati jedino ako na svakog umirovljenika dolazi dovoljno radno aktivnih građana, a da bi to bilo moguće, svaki par bi trebao imati barem četvero djece. Gospodo, tko će raditi za vas ako niste izrodili djecu? Bunite se na strane radnike, a vašoj djeci je ispod časti raditi te poslove i zaraditi vaše penzije.”
Zato Gordana misli da ne bismo trebali toliko govoriti o “prosječnoj mirovini” kao generalnom pokazatelju. “Taj prosjek o kojem se govori uključuje i ljude s vrlo malo staža i ljude koji su radili ali su u mirovinski sustav plaćali par kuna doprinosa. Mirovine nakon 20 i 30 godina staža nisu ista priča kao i mirovine s punim stažem. Puno točniju sliku bismo dobili kada bismo gledali samo mirovine onih koji su radili 40 i više godina. Tada bismo došli do prosječnog iznosa od gotovo 1.000 eura. Znamo što je puna mirovina. Sve drugo je prosjek nepune prijevremene mirovine i to treba jasno reći.”
“Hrvatski mentalitet, a penzije njemačke? Nemoguće!”
“Još nešto želim dodati. Svi zavide njemačkim umirovljenicima, ali ti isti njemački umirovljenici rijetko posjeduju kuće, a još rjeđe pomažu djeci da grade kuće ili kupuju stanove. Takve budalaštine postoje valjda samo u našoj lijepoj zemlji u kojoj su umirovljenici uspjeli odgojiti djecu koja nisu sposobna samostalno živjeti pa će i ta djeca jednog dana kukati da zaslužuju bolje i više”, zaključuje Gordana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
