Uhvatite ovaj trenutak. Nikada prije njega ljudska vrsta nije imala tako puno mogućnosti za učenje i napredak, provjeru informacija i rast. Paradoksalno, nikada u modernoj povijesti nismo bili toliko utopljeni u svjesno širene laži i dezinformacijski supstrat na kojem klija zlo.
Ne samo da se laži ponavljaju; one se gorljivo brane, na njima se grade politički identiteti, a kako svjedočimo posljednjih dana, buja i fašistička ideologija. I vama je za oko zapeo “popis za odstrel novinara” uglavnom sastavljen od fiktivnih imena, a koji se dijeli na društvenim mrežama još od 2018. godine?
Taj pamflet tvrdi da za strane medije kritički o Hrvatskoj pišu, a tko drugi, nego Srbi i domaći izdajnici. Uzalud ste upozoravali da bi jednostavna pretraga u Googleu demantirala sve navode iz tog huškačkog popisa i pokazala da navedeni ljudi uglavnom ne postoje. A i kada postoje, da se bave sasma drugim stvarima. Uzalud ste im govorili da pored svakog članka postoji ime autora. Nisu vas ni poslušali kada ste im objasnili da dio navedenih, navodno stranih i protuhrvatskih, medija ne postoji. Dapače, što ste više upozoravali, to su ga jače dijelili i zagađivali digitalni prostor. Čak su i uživali u tome.
Zašto ljudima nije važna istina pa čak i kada je svima jasno da šire laži? Čovjek nije mašina kojom upravlja ratio. Leon Festinger još je 1957. godine opisao fenomen kognitivne disonance, psihološke nelagode koja nastaje kada nova informacija proturječi našim duboko usađenim uvjerenjima i očekivanjima. Umjesto da svoje stavove prilagodi stvarnosti, čovjek će pokušati stvarnost saviti da odgovara njegovim stavovima i kapacitetima.
Kada na to dodamo i sloj pristranosti, sklonosti da biramo informacije koje potvrđuju ono u što vjerujemo, a odbijamo sve ono što nas vodi prema sumnji, istina postaje najveća ugroza za osobni ili kolektivni identitet građen oko laži.
Ne čudi stoga što ljudi polusvjesno ili svjesno šire laži. Ljudi svjesno kradu, ubijaju, nanose zlo drugim ljudima, iako je to zakonski vrlo regulirano i kažnjivo. Zakon postoji da, između ostalog, zaštiti čovjeka od čovjeka. Zašto onda ljudi ne bi lagali i nanosili drugima zlo na društvenim mrežama? Pogotovo ako znaju da neće snositi posljedice.
Uz to, ljudi su skloni vjerovati tvrdnjama koje su čuli više puta, čak i ako su znali da su netočne. Taj takozvani efekt iluzorne istine ključan je za razumijevanje popularnosti povijesnog revizionizma, osobito u zemljama koje još uvijek nisu u potpunosti raščistile sa svojim totalitarnim naslijeđem. U tom kontekstu zločini se negiraju, a nečasni dijelovi prošlosti opravdavaju se nacionalnim težnjama i izvršenjem pravde.
Benedict Anderson je još 1983. godine u knjizi Imagined Communities ustvrdio da su nacije zamišljene zajednice koje se održavaju kroz zajedničke mitove, selektivnu povijest i rituale. Fašistički i ultranacionalistički režimi taj su uvid institucionalizirali: povijest se ne piše da bi se razumjela, već da bi mobilizirala.
Možda najbolje od svih, Hannah Arendt u svom ključnom djelu The Origins of Totalitarianism, piše da je istina prva žrtva totalitarizma jer masa ne traži činjenice nego smisao. U takvim režimima, povjesničari i novinari nisu istraživači prošlosti i sadašnjosti, nego im se na čelo lijepi meta i etiketa neprijatelja naroda.
Zato i ne čudi da se svaki pokušaj objektivnog prikaza povijesnih zločina često susreće s optužbama za mržnju prema vlastitom narodu. U društvu koje kolektivnu nevinost stavlja iznad odgovornosti, istina postaje nepoželjna. Takav kolektivizam brani se izmišljanjem unutarnjih neprijatelja i stvaranjem društvenog razdora, a koji prikazuje kao zajedništvo i domoljublje.
Laž nije puki nusproizvod nacionalizma i fašizma, ona je njegov alat. Ona stvara podjele na “nas” i “njih”, opravdava represiju, mobilizira mase i učvršćuje vlast. Kad se stvarnost ne uklapa u narativ, stvarnost mora nestati, a njeno mjesto zauzima mit. Upravo zato negiranje zločina, revizionizam, teorije zavjera i glorifikacija fašističkih simbola nisu slučajnosti, već dio šireg obrasca. Onima na vrhu takvih sustava istina nije prijetnja zato što je moćna, nego zato što je subverzivna.
A jedna od najopasnijih podvala takvih pokreta je da je istina stvar mišljenja. Jer kad sve postane relativno, sve što vodi prema ostvarenju nečasnog cilja je dopušteno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
