Slovenski parlament je u petak prihvatio zakon kojim se legalizira potpomognuto samoubojstvo za terminalno bolesne osobe koje trpe nepodnošljivu patnju bez izgleda za izlječenje. U raspravama koje su prethodile, najviše se isticala moralna zabrinutost, često prožeta vjerskim argumentima i osobnim unutarnjim konfliktima.
No iza svih sučeljenih mišljenja ostaju temeljna pitanja: imamo li pravo drugome zabraniti izbor koji nas osobno ne ugrožava? I tko smije odlučivati o tuđoj patnji? U nastavku donosimo najčešće korištene “argumente” protivnika mogućnosti izbora na okončanje vlastitog života i moguće odgovore na njih.
Propast ćemo kao društvo!
Eutanazija, u kontekstu zakonski reguliranog potpomognutog samoubojstva, odnosi se isključivo na potpuno svjesnog pojedinca koji je u terminalnoj fazi bolesti i koji sam traži kraj. To nije čin kojim netko ruši vrijednosti društva, nego čin u kojem osoba traži kontrolu nad vlastitim krajem.
Ja mislim da je to grijeh!
To je u redu, ako to “mišljenje” primjenjujete na sebe, a ne na druge. Vjera je osobna stvar. Problem nastaje kada se vlastita vjerska uvjerenja počnu nametati drugima, a to je nepristojno, kontraproduktivno i društveno štetno. Osobito je problematično kada se vjera primjenjuje selektivno: pozivamo se na svetost života i življenja kada je riječ o eutanaziji ali ne i kada je riječ o siromaštvu, diskriminacijama, izbjeglicama, nasilju ili uskraćivanju dostojanstva bolesnima.
Znači li to da ne smijemo biti vjernici?
Ne nužno, ali vjera ne smije biti temelj zabrana u sekularnoj državi. Vjera može oblikovati vaš osobni odabir i odabir vaše vjerske zajednice. Nemojte tražiti potpomognuto okončanje života, izaberite palijativnu skrb ili nešto drugo. No u trenutku kada vaša vjera postaje razlogom da drugome uskratite njegovo pravo na odluku, to postaje pitanje dominacije i nametanja vlastitih vrijednosti.
Mislim da to nije normalno! Neugodno mi je i misliti o tome.
Vaš unutarnji moralni konflikt, koliko god bio stvaran i težak, nije razlog da drugome onemogućite dostojanstven kraj. Nekada je bilo normalno umirati danima kod kuće bez liječničke pomoći, a kamoli palijativne skrbi. Za osobu koja je zatražila odlazak pod svojim uvjetima, to je najugodnije i najbolje rješenje. Mora li ona patiti zbog toga što je vama pomisao na eutanaziju ili asistirano samoubojstvo neugodna? Vaše osobne granice ne smiju određivati tuđi život i njegov završetak.
Treba nam bolja palijativna skrb, a ne eutanazija!
Točno je da nam treba bolja palijativna skrb, ali palijativa i eutanazija u smislu potpomognutog samoubojstva nisu suprotstavljene, nego se nadopunjuju. Prešutna dvojba koja se ovakvim “argumentom” nameće je lažna. Eutanazija je krajnja mogućnost za one rijetke slučajeve u kojima palijativa više nije dovoljna. Ona postoji upravo zato da bi izbor ostao u rukama osobe , da bi netko mogao reći: “Hvala na brizi, ali meni je sada dosta. Pomognite mi da odem.”
Zar se time ne otvara prostor za zloupotrebe?
Ne više nego u bilo kojoj drugoj sferi života. Zakon u Sloveniji uvodi stroge kriterije: samo terminalno bolesni, uz potvrdu više liječnika, uz jasnu i dosljednu izraženu volju i mogućnost odustajanja u svakom trenutku. Riječ je o jednom od najstrože kontroliranih postupaka uopće; složenijem, primjerice, od pristanka na operaciju ili odbijanja liječenja. Ako smo sposobni štititi prava i sigurnost u tim okolnostima, zašto bismo baš u ovom slučaju vjerovali da će prevladati kaos i manipulacija? Teoretski, sve se može zloupotrijebiti pa ipak nismo sve zabranili i ukinuli.
Ako im je toliko stalo, zašto se sami ne ubiju?
To je, bez imalo dvojbe, najokrutniji i moralno najproblematičniji “argument”. Reći to teško bolesnoj osobi, koja traži medicinski i dostojanstven način umiranja, znači odbaciti svako suosjećanje. To je poziv na njeno dodatno poniženje. Ljudi ne traže dozvolu za smrt, jer će ionako uskoro umrijeti, nego mogućnost da izbjegnu patnju i gubitak dostojanstva, da postupak bude siguran i bezbolan te minimalno traumatičan, kako za njih, tako i za obitelj. I zato je ovaj argument naprosto besraman.
Liječnici ne smiju ubiti!
U ovom slučaju, liječnik ne usmrćuje pacijenta, nego mu pomaže da to sam učini na siguran i bezbolan način. Suvremena medicina prepoznaje da produžavanje patnje, kad više nema mogućnosti izlječenja niti olakšanja, može biti suprotno dobrobiti pacijenta. U ekstremnim slučajevima, ublažavanje neizdržive patnje može biti izraz najveće brige. Liječnici moraju poštivati pravo pacijenta da odbije terapiju, a ovo je samo dosljedan nastavak poštivanja osobne autonomije i činjenje podnošljivim onoga što je neizbježno. Također, i liječnik, ako se ne može nositi s potpomognutim samoubojstvom, ima pravo odbiti sudjelovanje.
Legalizacija znači da će eutanazija postati obavezna!
Neće. Netko će izabrati palijativnu skrb, netko će se boriti do posljednjeg trenutka, netko će, možda, promijeniti mišljenje više puta. Netko će odabrati svjestan odlazak, okružen prijateljima i obitelji, uz pjesmu i ljubav, poput naše književnice Dubravke Ugrešić. Živimo u civilizaciji koja se temelji na osobnim izborima koji su dopušteni dok ne ugrožavaju druge. Tvrdnja “postat će obavezno” je obično strašilo bez imalo uporišta u stvarnosti i nešto što se u literaturi naziva i “strahom od slobode”.
Za kraj kažimo da potpomognuto umiranje ne govori o smrti, nego o dostojanstvenom životu. O pravu da posljednji trenuci ne budu obilježeni patnjom i nemoći, nego svjesnim, osobnim činom. Taj čin ne šteti drugima. Ne oduzima im ništa. Ne ruši ničiji moralni sustav. On samo traži jedno: poštujte tuđi izbor, kao što želite da drugi poštuju vaš. Nemate pravo od nikoga tražiti da pati, samo zato što vam se njegov osobni izbor ne sviđa.
