Sve veći troškovi skrbi za starije i rastući računi stavljaju mnoge obitelji pred teške odluke. Jedna čitateljica iPapera dijeli svoju osobnu priču o tome kako je, iz ljubavi i nužde, preuzela brigu o majci. No nakon dvije godine zajedničkog života, postavlja si pitanje koje muči mnoge: treba li roditelj sudjelovati u troškovima zajedničkog kućanstva?
“Moja 78-godišnja majka preselila se k nama prije dvije godine nakon što je pala i postalo je jasno da više ne može živjeti sama. Razmotrili smo smještaj u domu za starije i druge oblike skrbi, no cijena nas je zaprepastila. Trebalo bi nam oko 1.300 eura tjedno za skrb kakvu treba, a ona je bila shrvana samom idejom. Zato smo joj ponudili da živi s nama”, piše čitateljica za iPaper.
Dodaje, zajednički život odlično funkcionira. Majka živi u odvojenom dijelu kuće, a obitelj joj uskače tamo gdje treba. Primjerice, pranjem rublja, kuhanjem i odlaskom po lijekove. No sve to ima i svoju financijsku stranu. “Morala sam skratiti radno vrijeme, a suprug i ja primjećujemo da više trošimo na hranu, grijanje i vodu, osobito tijekom zime. Financijski smo definitivno u lošijem položaju nego prije, čak i bez troškova za čuvanje djece jer su naša djeca sada starija.”
Majka, dodaje, prima državnu i malu privatnu mirovinu u ukupnom iznosu od 1.150 eura mjesečno. “Ne daje nam nikakav novac. Je li nerazumno tražiti 350 do 450 eura mjesečno kao doprinos za troškove kućanstva? To je još uvijek puno manje od onoga što bi plaćala za dom, a meni bi pomoglo da angažiram povremeno nekoga za pomoć u kući i platiti režije”, navodi ova kći i dodaje da osjeća strašnu krivnju kada razmišlja o novcu. “To je moja mama i brinula se za mene dok sam odrastala. Ne želim da se osjeća kao teret ili da misli da plaća za život u kući svoje obitelji. Što da učinim?” pita.
Odluka donesena iz ljubavi
Emily Braeger, financijska novinarka portala iPaper, odgovara da je to dilema s kojom se mnogi bore. “Za početak, ono što radite izuzetno je velikodušno. Primiti roditelja pod svoj krov ne znači samo pružiti mu prostor; to je i emocionalni teret, neplaćeni rad i često financijska žrtva.”
“Donijeli ste odluku iz ljubavi, a sada se pitate mora li ljubav značiti i financijsku iscrpljenost. Tražiti od majke da doprinosi zajedničkim troškovima kućanstva nije isto što i naplaćivati joj stanarinu. Ne iskorištavate je nego pokušavate učiniti situaciju održivom za cijelu obitelj, a koja sada uključuje i nju.”
Braeger dodaje da je financijski plan razumljiv: “Iznos koji spominjete i dalje je daleko manji od onoga što bi plaćala za iole skromnu skrb, a vaša ideja da novac ide na režije ili čistačicu ima savršenog smisla. Time se njezina kvaliteta života poboljšava, a ne pogoršava.”
“Stvar je u načinu na koji ćete to iznijeti. Predstavite to kao njezin doprinos vama; kao što je vjerojatno bezbroj puta pomagala vama dok ste bili mlađi. Mnogi stariji roditelji žele osjećaj da i dalje mogu doprinositi pa im to i omogućite. A sebi dajte priznanje jer brinete, postavljate prava pitanja i želite napraviti ono što je ispravno. Ne radi se o tome da ‘naplaćujete’ majci. Radi se o priznavanju da podrška u obitelji ide u oba smjera i da je oduvijek bilo tako”, odgovorila je Braeger.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
