“Svaki put kad posjetim majku u staračkom domu, kući se vraćam s teškim osjećajem krivnje. Otvorim vrata, sjednem na svoj udoban kauč u dnevnom boravku, uključim televizor, nasmijem se nečemu, i onda me pogodi krivnja. Mama tamo više nije u stanju ni prebaciti program, pa čak ni tražiti nekoga da to učini za nju. Knedla mi je stalno u grlu”, priča 69-godišnja Jennifer iz australske ruralne unutrašnjosti. Godinama je za majku koja boluje od demencije brinula kod kuće, sve dok više nije imala izbora.
Potom objašnjava: “Jednostavno više nisam mogla. Sustav nas je iznevjerio. Pomoćnici za kućnu njegu često bi preskočili dolazak, a nismo imale dovoljno novca da same platimo skrb koja joj je trebala. Moja predivna mama bila je samohrana majka troje djece, radila je cijeli život do svoje 80. godine, a ja sam je na kraju morala ostaviti u rukama stranaca. Krivnja i osjećaj da sam zakazala bili su nepodnošljivi.”
Kad sustav ostavi na cjedilu
“Najprije je živjela u odvojenoj, manjoj kući kraj naše, no nakon što je pala i slomila kuk, morala se preseliti u kuću u kojoj živimo suprug i ja. Radila sam na puno radno vrijeme, spašavala napuštene životinje, nosila se s muževim zdravstvenim problemima i istovremeno brinula o mami. A onda su nas pogodile poplave koje su dodatno sve otežale. Ipak, unatoč svim poteškoćama, da mogu, još uvijek bih sve to radila”, rekla je.
Naglasila je i da je bila jedina od troje braće i sestara brinula o majci i da je upravo sustav kućne njege bio ključni razlog za odluku o smještaju u dom. “Dogovoriš se da ćeš sutradan ići na posao, a onda se osoba za pomoć ne pojavi. S takvom nesigurnošću ne možeš voditi ni vlastiti život, a kamoli nešto više”, ukazuje na manjkavost sustava.
Sve je teže
Danas ova kći na pragu sedamdesete tri puta tjedno putuje 80 kilometara kako bi posjetila majku u staračkom domu. Tvrdi da, unatoč trudu osoblja, puno toga prolazi “ispod radara” i događaju se stvari koje ne bi trebale. “Kad je prije 18 mjeseci ušla u dom, još je hodala. Danas je deset kila teža, a njezin kognitivni pad očigledan”, navodi kći u što se sve uvjerila iz prve ruke.
Sendvič generacija
Mnogi poput ove žene bili su dio takozvane “sendvič-generacije” koja je istovremeno brinula o starijim roditeljima i vlastitoj djeci.
Za ABC News govorila je i Bec Nolan, majka troje male djece koja je također skrbila o dementnoj majci. “Mentalni teret bio je ogroman. Suprug je dugo ostajao na poslu, a uz vođenje kućanstva, brigu o djeci i skrb o bolesnoj majci, često sam pomišljala da neću moći izdržati. Godinama nisam izišla s imanja. Svaka noć značila je ustajanje i po nekoliko puta kako bih pomogla mami do toaleta.”
Krivnja koja proganja
Elisabeth Shaw iz organizacije Relationships NSW objašnjava da se osjećaj krivnje javlja iz različitih razloga: “Pojavljuje se zbog nesigurnosti jer ne znate jeste li sve napravili kako treba, zbog preopterećenosti i iscrpljenosti, ali i zbog toga što možda uopće ne želite preuzeti tu odgovornost. Upravo ta duboka unutarnja borba često slomi ljude, sve su to osjećaji koje nije lako nadvladati. I njima treba pomoć.”
Jennifer je također priznala koliko je teško nositi se s osjećajem krivnje: “Znam da sam dala sve od sebe, ali taj osjećaj da sam je izdala jednostavno ne prolazi.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!