Umirovljenica Kata, piše nam, nije prigrlila modu cjelodnevnog skrolanja po društvenim mrežama niti je zanimaju loše vijesti s portala. Umjesto toga, posložila je svoj život najbolje što je mogla pa danas radi četiri sata u mirovini. Tužna je, dodaje, kad vidi druge umirovljenike koji tonu u nezadovoljstvo, a sami su, dodaje, sebi najveći problem.
“Imam 67 godina, radim u kiosku na pola radnog vremena i primam penziju. Nikad mi nije bilo bolje. Odradim četiri sata i onda imam cijeli dan za sebe, moje kokice, cvijeće, kuću, čitanje, serije. Nekad mi na posao dođe unuka pa se baš lijepo družimo, čitamo crtane romane, slažemo robu”, priča o svojim radnim danima. A radi od ponedjeljka do petka, uvijek jutarnje smjene.
Posao joj je, nastavlja, pun razgovora i usputnih druženja. “Iznenadilo me koliko poznatih ljudi tako sretnem, a inače ih nikada ne bih srela. To su baš lijepi razgovori. Ono što mogu sa sigurnošću reći: ne oskudijevam u novcu. Trošim ga na sebe i na ono što me veseli i još dosta prišparam. Ne razmišljam hoću li kupiti jeftiniju ili skuplju šunku, priuštim si i robu i frizuru, koliko košta da košta.”
Suprug joj je, kaže, građevinar koji je odradio svojih 40 godina. Danas preko ljeta odradi neki posao, onoliko koliko mu se da. “Nama je to dovoljno. Nismo nikada bili zavidni drugima ni sanjali o vilama i jahtama; imamo svoju vikendicu, gorice i uživamo u životu. Da mi je netko nekada rekao da će mi u penziji biti ovako dobro, ne bih mu vjerovala.”
Iz svega toga, Kata je naučila jednu stvar: mirovina nije za mirovanje, nego za rad pod vlastitim uvjetima i uživanje. “Ne razumijem penziće koji histeriziraju kad im se spomene da bi mogli raditi u penziji. Ja mislim da se mnogi od njih boje svijeta i misle da se ne bi snašli među ljudima. Iznenadili bi se.”
“Manji dio njih si je umislio da su oni zaslužili bogatstvo u penziji, k’o da nisu radili za plaću. Dragi penzići, neće vam kruna pasti s glave. Nađite si neki lagan posao k’o ja i bit ćete sretni. Umjesto da jamrate po Facebooku i vodite politiku, malo se družite s ljudima. Bit ćete zadovoljniji, a ne stalno jalni i bijesni na cijeli svijet”, savjetuje.
Iz njenih riječi jasna je jedna poruka: Kata vjeruje da je izvor sreće u nama samima, a ne u drugima, pogotovo ne u političarima. “Gledam žene oko sebe, mogle bi rep biku iščupati. Još uvijek relativno mlade, obrazi rumeni, imaju sto kila, pucaju od snage, a leže doma i tipkaju po mobitelu. Susjeda mi kaže da nije ona 30 godina delala da bi sad ko ja sjedila u škatuli na cesti. A ja sam radila 40 godina i kiosk mi nije ispod časti. I ne kukam k’o ona da mi krov curi.”
“Sve bi bilo drugačije da nema tih nesretnih mobitela i interneta. Ljudi bi bili normalniji i vrjedniji. Ovako su sami sebe osakatili i napravili nesretnima. Ja sam sto puta rekla: moj kiosk je moj Facebook. Tamo radim, pričam, smijem se i uživam. Samo nek’ je zdravlja i da traje”, zaključuje Kata. Što vi mislite, je li Kata u pravu kad kaže da umirovljenici sami sebi kroje sreću? Napišite nam.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
