Umirovljenici iz cijele Hrvatske posljednjih se tjedana posebno žale na život na rubu siromaštva. Naime, vladajući se ne prestaju hvaliti gospodarskim rastom i mirovinskom reformom, no ljudi koji su desetljećima radili osjećaju se izdano i prepušteno sebi samima.
Tako nam se javila gospođa Sanja iz Kutine koja živi sa suprugom i teško bolesnim sinom. bez ustručavanja, opisala nam je svoje stanje: žive od suprugove mirovine, a kad podmire račune, ne ostane ništa ili vrlo malo. Situaciju dodatno pogoršava činjenica da već tri godine nemaju vodu ni plin.
“Zimi se smrzavamo. Gladni smo i žedni. Bolestan sin nema nikakva primanja niti išta. Kuća u kojoj živimo vlaži, puše na sve strane, prozori su truli, vrata ulazna su trula”, kaže Sanja. “Da nije tužno, bilo bi komično kako živi branitelj sa obitelji i šta smo dočekali pod stare dane”, poručuje.
Glad je stvarna
Da njene riječi nisu tek puko kukanje govore i hladne brojke. Osnovna potrošačka košarica za četveročlanu obitelj u kolovozu je koštala u prosjeku 488,48 eura, dok je tročlana obitelj za istu košaricu trebala izdvojiti 389,05 eura. Samci su za prehranu i higijenu morali osigurati minimalno 252,26 eura, pokazalo je to istraživanje portala za usporedbu cijena Koliko.HR provedeno u suradnji s Hrvatskom udrugom za zaštitu potrošača (HUZP).
Istovremeno, medijalna mirovina je 504 eura. “To znači da pola umirovljenika, više od 600.000 njih, takvu ili manju mirovinu. Građani s takvim prihodima skupo plaćaju samo osnovne potrepštine”, komentirala je nikad veće cijene hrane Ana Knežević, predsjednica HUZP-a.
Božica: Melita, dosta mi je tvoje statistike!
Božica iz Slavonije s gorčinom progovara o političarima koji, kako kaže, spominju isključivo brojke, dok stvarni život ostaje po strani. “Na koji način i kako probudit ljudskost u Vladi i ovoj gospođi Čičak (Melita Čičak, ravnateljica Uprave za mirovinski sustav, op.ur.). Stalno melje, statistika ovo, statistika ono. A ljudi gladuju nakon odrađenog radnog vijeka”, kaže Božica. Dodaje da 35 godina rada nije malo, dok se u isto vrijeme svakodnevno stvaraju novi povlašteni umirovljenici. “Daju im kapom i šakom, a nas koji smo toliko davali i uplaćivali ponižavaju”, kaže.
Natalija: Radim, iako radije ne bih
Svoje viđenje života u mirovini podijelila je i Zagrepčanka Natalija. Iako je s nestrpljenjem čekala mirovinu, ubrzo se vratila na posao jer s mirovinom ne može podmiriti troškove. “Radim na pola radnog vremena iako radije ne bih radila. U mirovini imate vremena, ali nema novaca osim za osnovne skromne potrebe. Nisu moje želje velike; po koje putovanje da upoznam svoju zemlju, duži boravak na moru radi zdravlja, toplice, ali za sve što poželim, ode cijela mirovina”, objašnjava. Podsjeća i na riječi Ćire Blaževića: “Siromašan čovjek je bolestan čovjek.”
Ukratko, naši umirovljenici se žale da, unatoč desetljećima rada i uplaćivanja doprinosa, sada jedva preživljavaju. Lijekovi, grijanje i osnovne potrepštine postali su luksuz, a prosječna mirovina tone u odnosu na prosječnu plaću. “Nemamo više snage moliti, a i navikli smo ovako bez ičega. Sami smo na ovom svijetu, ali ne damo se iz inata”, zaključuje Sanja.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
