Ne prestaju stizati reakcije na mirovinsko snatrenje naše čitateljice Višnje koja se dosjetila kako uvesti socijalnu pravednost među Hrvate. Njezina ideja zvuči kao jednostavan recept: sve mirovine treba postupno izjednačiti.
Kako? Ponudila je Višnja i konkretan recept. Tako da se zaustavi usklađivanje za sve mirovine iznad 800 eura sve dok i one najmanje ne dođu na tu svotu. Kad se svi izravnaju, diže se ljestvica za usklađivanje i tako sve dok svi ne budu na istom. Više o Višnjinoj ideji pročitajte na ovoj poveznici.
Ideja se, dakako, svidjela umirovljenicima s malim mirovinama koji sada neizravno tvrde: mirovine se trebaju određivati prema težini rada, a mirovinske uplate i godine rada nemaju ništa s time. Jer je, kaže jedan komentator, teže 20 godina biti za strojem, nego 40 godina “sjediti u uredu”.
Na tom je tragu i naš kreativni čitatelj Hari, koji ne može dočekati ostvarenje tog sna. “Sa svakim usklađivanjem stvara se sve veća razlika. Netko dobije 150 eura, a netko 20. Ide se po logici – tko ima, daj mu još više, a tko nema, uzmi mu i ono što ima”.
“Uvjeti rada, a ne staž i uplate!”
Ni umirovljenica Blaženka ne krije ogorčenje. Ona je hotelijerski tehničar, deset godina radila je u hotelu, a potom 23 godine u Tiskovom kiosku. Danas ima 64 godine i prijevremenu mirovinu od 450 eura. “Penalizirana sam, teško živim. Radila sam bez WC-a, toplog obroka, pod stalnim pritiskom. I sad neka mi netko kaže da to vrijedi isto kao uredski posao.” Blaženka misli da bi mirovina trebala održavati uvjete u kojim je radila, a ne godine uplata i same uplate u mirovinsko osiguranje.
“Staž kao bonus”
Umirovljena medicinska sestra Lili, pak, ne želi ni čuti o izjednačavanju. Ona iza sebe ima 46 godina radnog staža, odrađenih u bolnici, u smjenama. “Ne može netko sa 20 godina staža imati mirovinu kao ja”, kaže bijesno.
Ima i ona ideju kako popraviti mirovinski sustav: bez obzira na rad i mirovinske doprinose, država bi svima u startu trebala dati 1.000 eura. A onda bi tu cifru trebala nadograditi “bonusom” koji bi se određivao na temelju staža. “Ja sam dva života odradila. Nikako ne možemo biti isto. Sramota.” Uplate u mirovinsko osiguranje nisu kriterij u njenoj računici.
Socijalizam je savršen, ali ljudi nisu
Stvari u ravnotežu stavlja Goran koji kometira uravnilovku među mirovinama, a koju mnogi zazivaju. Ispričao nam je anegdotu o profesoru ekonomije u Švedskoj koji nikada nije srušio studenta na ispitu, ali je pao cijeli razred.
“Taj razred je, naime, tvrdio da socijalizam funkcionira: nitko ne bi trebao biti siromašan, nitko bogat, svi trebaju biti jednaki. I zato je profesor izveo eksperiment i rekao razredu da će se nakon ispita sve ocjene zbrajati i dijeliti s brojem studenata. Tako nitko neće pasti, ali nitko neće dobiti ni najbolju ocjenu”, priča Goran.
“Nakon prvog ispita rezultati su zbrojeni i prosjek ocjena bio je ‘dobar’. Oni koji su vrijedno učili bili su razočarani, dok su oni koji su učili manje bili zadovoljni. Pred drugi ispit, slabiji studenti trudili su se još manje, a vrijedni studenti su pomislili da i oni mogu profitirati od sustava pa su i oni učili manje. Svakome je bila upisana ocjena ‘dovoljan’, Na trećem ispitu prosjek je pao na nedovoljan i na veliko iznenađenje svi su pali.”
“Vjerojatno ne postoji jednostavniji primjer. Socijalizam nužno propada kada polovica stanovništva shvati da ne mora raditi jer će se druga polovica brinuti o njima. A kada ona polovica koja radi shvati da više nema smisla truditi se, jer će plodove njihova rada dobivati drugi, to je kraj svake nacije”, zaključuje Goran.
I tako rasprava ide u krug. Jedni zazivaju jednakost, drugi vape za svojim viđenjem pravde, treći upozoravaju na kraj svijeta kakav poznajemo. No mirovinski sustav kakav imamo temeljen je na godinama rada i plaćenim doprinosima. Nešto posve drugo su sustavi socijalne pomoći za one koji nemaju dovoljno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
