Iz raskošne kuće i braka izašla sam s jednom torbom, bolje sam

“U kolovozu 2016. napustila sam obiteljsku kuću s četiri spavaće sobe. Ušla sam u taksi s jednom torbom odjeće, jedinim stvarima koje sam uspjela spasiti nakon petnaest godina braka. Otišla sam k ocu”, prisjeća se britanska novinarka i autorica Miranda Levy u ispovijesti za Yahoo.

“Sa suprugom sam se emocionalno razišla šest godina ranije, ali financije su nas prisilile da živimo pod istim krovom s dvoje djece. Okruženje je bilo toliko toksično da sam razvila anksioznost i nesanicu te mi je mentalno zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Te sam godine, u dobi od 48 godina, kod oca odlučila ostati dok se bolje ne posložim, dok su djeca ostala u kući s bivšim mužem”, otkrila je Miranda.

Dug mentalni oporavak

I nakon odlaska primala je udarce. “Riješio se mojih časopisa, reciklirao moje umjetničke knjige i darovao mnoge moje torbe, cipele i odjeću u dobrotvorne svrhe. Isprva sam bila povrijeđena i bijesna, ali s vremenom sam osjetila olakšanje. Ionako su mi te haljine postale premale, a čak i kad sam u jednoj vreći pronašla svoju staru torbu Chloé i iznošene cipele Prada, shvatila sam da pripadaju nekom prošlom, potpuno nebitnom životu i više mi nije bilo stalo do njih”, kaže.

Trebalo joj je, napominje, oko tri godine da se polako oporavi, vrati se poslu novinarke i autorice te ponovno izgradi mostove s djecom. “Tijekom brakorazvodne parnice morala sam navesti koje predmete želim iz bračne kuće. Odabrala sam ogledalo, naslonjač i uredsku stolicu. Kasnije sam uzela nekoliko knjiga, fotoalbume i par čaša za šampanjac s vjenčanja. I to je bilo sve, pedeset i jednu godinu svog života spakirala sam u nekoliko kartonskih kutija”, kazala je.

Pandemija prekinula parnicu

Godinu dana nakon konačnog razvoda te 2022. sjedila je na pločniku ispred zgrade u koju se useljavala s djecom. “Dok sam tako sjedila i čekala predaju ključeva, pokraj mene su stajali ogledalo, stolica i čaše. Taj dan stigao je i madrac i tako sam iznova počela graditi život”, govori Miranda. Kći joj je tada već bila na fakultetu, a sin pred maturom.

“S ocem su ostali sve dok nismo prodali kuću. Nakon teških godina, bila sam presretna što smo napokon ponovno bili zajedno nakon svih tih bolnih godina razdvojenosti, u koje je upala i pandemija”, napominje.

Odluka da živi manje opterećeno materijalnim, ističe Miranda, bila je i svjesni izbor, ali i nužnost. “Kad sam odlazila od roditelja, rekli su mi da uzmem što god želim iz djetinjstva. Uzela sam vrlo malo jer nisam trebala staklene kuglice ni figurice Štrumpfova. Možda je moje emocionalno otpuštanje stvari krenulo još tada. Novi stan od 78 kvadrata imao je tri sobe, ali gotovo nikakvo spremište pa sam sa stvarima morala biti zbilja nemilosrdna. Knjige sam svela na dvije police, a garderobu obnovila, ali ovaj put u puno manjoj mjeri.”

Minimalistički život

Danas sve njezine stvari i cipele stanu u jedan ugradbeni ormar i na jednu šipku za odjeću. “Ako mi se nešto više ne sviđa, odmah ide u humanitarnu trgovinu. Djeca su primijetila da je stan prilično minimalistički, ali s vremenom je postao dom s biljkama, vazama i fotografijama. Živim lagano i to je neopisivo oslobađajuće. Oh, kako nam malo treba!”

Vratila joj se, kaže, nada u lijepu budućnost. “Pronašla sam i novu ljubav, a nakon šest godina veze na daljinu, on useljava k nama. Amerikanac je i čeka vizu. Naravno, sa sobom donosi i svoje stvari, mnoštvo kablova i punjača oko kojih nije bilo pregovora. On je dosta neuredan, pa sam mu odmah rekla: dobivaš jednu policu i nekoliko ladica i molim te cipele stavljaj u ormarić!” prepričala je kroz smijeh.

Za kraj priznaje da ju je novi partner upoznao i s praktičnim rješenjima poput vakuumskih vreća i pametnih nosača. “A sad mi se vraćaju i djeca, sin iz Vijetnama, a kći iz Manchestera. Njihove stvari? To je već druga priča. Srećom, moj tata još uvijek ima par slobodnih soba.”