Od studija je, priča nam 57-godišnja sugovornica Nataša, odustala nakon što je pala drugu godinu na fakultetu i roditelji je nisu mogli dalje financirati. Poljuljanog samopouzdanja, počela je raditi niže kvalificirane poslove na kojima je ostala do danas. Promijenila, je, kaže, najmanje deset poslova.
“Čistila sam po kućama, čuvala djecu, čistila urede, hotelske sobe, kino-dvorane. Radila sam i u praonici rublja, a ljetos sam dala otkaz i u tvornici pekarskih proizvoda. Uzela sam pauzu od dva mjeseca, sada tražim novi posao”, govori nam iskreno.
Na pitanje zašto je promijenila toliko radnih mjesta, kaže da je tome kumovala psihička i fizička iscrpljenost ili pak životne okolnosti. “Sve su to teški fizički poslovi, najčešće se radi od šest ujutro. Dizala bih se u 4, napravila pripremu za ručak, popila kavu i otišla u mrak, na autobus pa tramvaj. Kina sam pak primjerice čistila noću, od 23 pa sve do 7 ujutro. I tako godinama, dok se ne bih slomila”, povjerava nam se naša sugovornica.
Fizičko i psihičko iscrpljivanje
Osim što su ti poslovi fizički zahtjevni, kaže, i psihički se znala naći na rubu. “Radila sam s ljudima koji su imali osnovnu školu, a pravili se kao da su završili doktorat. Trebate izdržati ogovaranja, podmetanja na najnižoj razini, izmišljanja pa i direktne primitivne uvrede. U praonici sam primjerice radila sa ženom koja nije prestajala pričati, iznosila je najgadnije intimne stvari i nisam je mogla zaustaviti, kao da govorim zidu. To je bila psihička tortura”, kaže.
Kad bi se slomila, govori, uzimala bi po mjesec dana pauze i potom opet tražila posao. “Vjerujte mi, to su poslovi na kojima možete izdržati nekoliko godina, i onda puknete. Jedina duža pauza koju sam imala bila je kad sam s 41 godinom rodila sina i otišla na porodiljni. Bilo je to lijepo razdoblje mog života, ali je uslijedio težak povratak na posao u smjenama. Da nije bilo svekrve u blizini, ne bismo izgurali jer sam imala malu plaću, a suprug je pokrivao troškove podstanarstva i režija, tako da tetu čuvalicu nismo mogli sanjati”, doznajemo.
Nosila pelene na posao
Zadnji posao koji je radila bio je za strojem u tvornici, od šest ujutro do dva popodne. “Na tom sam se poslu zaposlila kad sam imala 48 godina i već sam bila načeta sa zdravljem. Nosila sam pelene kad sam dobila upalu mjehura, jer se ne možete maknuti od stroja kad vi hoćete. Svaka godina donijela mi je novo pogoršanje, a s godinama vam to ide rapidno. Krenuli su bolovi u zglobovima i kralježnici, dobila sam išijas. Bilo je dana kad od bolova uopće nisam mogla hodati i suprug me vozio na posao jer je on i počinjao dva sata kasnije”, otkriva Nataša.
“Uzela bih bolovanje od tjedan dana, ali to su bolovi koji traju dulje od toga. Plaća je još manja, a šefovi negoduju. Prije nego što sam u srpnju dala otkaz, tjednima sam išla na fizikalnu terapiju. Patim od gastritisa, a i štitnjača mi je rubna. Shvatila sam da ako ne stanem, više neću moći funkcionirati. Otišla sam glavom bez obzira i tek sam sada malo bolje. Trebalo mi je da odahnem, da se saberem. Tri mjeseca nisam ni tražila posao, samo sam pokušala doći k sebi.”
Zahtjeva puno, zauzvrat šutnja
Proteklih tjedana poslala je brojne zamolbe za posao, a prvi razgovor na koji je bila pozvala razočarao ju je. “Bilo je to za posao čistačice u vrtiću. Mislila sam da će vrtić biti lako održavati, da ću manje iscrpljivati tijelo. No, okus nakon razgovora bio je gorak. Došla sam pred četveročlanu komisiju, ravnateljicu, psihologinju i još dvoje zaposlenih. Pitanja su pljuštala jedno za drugim, samo me još nisu pitali imam li menstruaciju. Pitali su me zašto sam mijenjala poslove, koje su mi dijagnoze, jesam li stabilna. Odgovarala sam čak i na pitanja o tome kakve krpe koristim, bih li polagala sanitarni ispit, iako sam ga već jednom položila za drugu firmu. Kao da s 57 godina nemam dovoljno iskustva”, kaže.
“Razumijem ozbiljnost razgovora i da nije svejedno kakva će osoba doći u kolektiv, ali kad sam pitala za uvjete, ostala sam zapanjena. Radno vrijeme bilo bi mi od 11 do 19 sati navečer, dakle, kretala bih oko pola 10 ujutro i vraćala se iza 20 navečer. To mi je u ovim godinama nezamislivo. Suprug radi do kasno, a kod kuće je sin od 16 godina, osjetljiv tinejdžer s kojim se treba baviti. Moj bi se život sveo na posao i spavanje. Znam, takav je život, ali nisam pristala.”
Samo želi izdržati do penzije
Smatra, kaže, da je nakon toliko zahtjeva i provjera kojima su je podvrgli, zaslužila jasan odgovor na pitanje kolika bi joj bila plaća. “Taj odgovor nisam dobila i dobila bih ga tek ako bi se odlučili primiti me. Ustala sam se i zahvalila. Znam da sam samo broj u životopisu i da je to posao za neku mlađu ženu kojoj zdravlje još nije narušeno. Ne mogu si dopustiti da odustanem od sebe, idem dalje u nadi da ću pronaći iole prihvatljiv posao i nadam se da me zdravlje neće izdati prije mirovine”, rekla je gospođa Nataša.
Pišite nam i vi o svojim iskustvima na poslu u zrelim godinama.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
