Kako očekivani životni vijek raste, a stanovništvo stari, dob za odlazak u prvostupnu mirovinu sve je češće pod povećalom.
Europske vlade posežu za duljim radnim vijekom i beneficijama za one koji se odluče na njega, jer jednostavno nema dovoljno mladih radnika koji bi mogli nositi veliko umirovljeničko tijelo na svojim leđima. Protivnici toga tvrde da je riječ o neutemeljenom zastrašivanju jer vlada uvijek može stvoriti novac potreban za isplatu mirovina.
No britanska ekonomistica Frances Copolla upozorava da nitko ne vidi pravi problem, a to je da sve manji broj radnika mora dijeliti zarađeno sa sve većim broj umirovljenika. Pri tomu je sasvim izvjesno da su već sadašnji radnici financijski iscrpljeniji nego što su to bili današnji umirovljenici u njihovim godinama.
“U konačnici, razlog zbog kojeg se dob za umirovljenje mora povećati nema veze s državnim financijama. Riječ je o produktivnom kapacitetu nacije i o načinu na koji se dijele plodovi tog rada”, objašnjava Copolla.
U proteklom stoljeću očekivani životni vijek znatno je porastao, a stopa nataliteta pala. Danas više od 40 posto odraslih nije ekonomski aktivno, a golema većina tih ljudi su umirovljenici. Kako raste broj ekonomski neaktivnih, tako se povećava i udio proizvodnje koji ide na njihovu potporu, ostavljajući sve manje onima koji stvarno rade. To za radno sposobno stanovništvo znači veće poreze, slabije naknade i prisilnu štednju, što dugoročno smanjuje i samu produktivnost. “To je začarani krug”, kaže Coppola.
Ako se udio ekonomski neaktivnih u populaciji nastavi povećavati, usporit će gospodarski rast, porasti inflacija i smanjiti se blagostanje svih. Današnji umirovljenici možda su zaštićeni, ali sutrašnji umirovljenici su upravo današnji radnici, a mnogi od njih već su sada materijalno siromašniji nego što su današnji umirovljenici bili u njihovim godinama. Za djecu i buduće generacije, upozorava, perspektiva je još sumornija.
“Radi prosperiteta budućih generacija, to se mora promijeniti. Udio proizvodnje koji se dijeli s ekonomski neaktivnima mora pasti. Podizanje dobi za umirovljenje odmah će smanjiti broj onih koji se smatraju prestarima za rad. Zbog toga bi povećanje na 68 godina trebalo ubrzati”, navodi autorica.
Naravno, dodaje, granica mora postojati. “Ne želimo društvo u kojem će slabi stariji ljudi biti prisiljeni birati između rada i smrti.” No budući da ljudi danas u prosjeku žive 15 do 20 godina nakon što dosegnu sadašnju mirovinsku dob, Coppola smatra da prostora za povećanje ima, barem do 70 godina.
Istodobno predlaže jačanje socijalnih davanja i veću dostupnost pomoći starijim radnicima, kako bi se smanjila golema razlika između naknada za radno sposobne i državne mirovine te osiguralo da oni koji doista ne mogu raditi ni ne moraju.
